CBS News: Ruska podmornica se tjednima neotkrivena kretala Atlantikom

AlfaOmega wrote:Prima Viktoru Suvurovu (bivšem dužnosniku GRU-a), SSSR je već ima detaljan plan napada na švabe puno pri neg će ovi napasti njih.
Ali upravo taj nedostatak kvalitetnog kadra u komandnim strukturama je bilo ono presudno zakaj je Staljin odlučija sačekati koju godinu dulje. I švabe naravno iskoristile i napale na vrhuncu svoje vojne moći.

pismejker wrote:jebate,kako bi tek onda gledali Ruse...  iovako je cijeli zapad i pola balkana protiv Rusa,a ne zna ni zasto..

AlfaOmega wrote:

pismejker wrote:jebate,kako bi tek onda gledali Ruse...  iovako je cijeli zapad i pola balkana protiv Rusa,a ne zna ni zasto..

To ti je filozofija filma Matrix. Neki su toliko osuđeni na tu matricu da će učinit sve da ih se ne probudi iz nje.

veber wrote:

AlfaOmega wrote:Prima Viktoru Suvurovu (bivšem dužnosniku GRU-a), SSSR je već ima detaljan plan napada na švabe puno pri neg će ovi napasti njih.
Ali upravo taj nedostatak kvalitetnog kadra u komandnim strukturama je bilo ono presudno zakaj je Staljin odlučija sačekati koju godinu dulje. I švabe naravno iskoristile i napale na vrhuncu svoje vojne moći.

tu je nijemcima bio zajeb, samo da su čekali godinu. no briti su pokrenuli front na jugu s jugoslavijom i grčkom, talijani krstarili po sredozemlju i bilo je upitno hoće li japan napast rusiju ili neće. zato su ameri na veliko filali rusiju svime. od igle pa do lokomotive.

veber wrote:

AlfaOmega wrote:

pismejker wrote:jebate,kako bi tek onda gledali Ruse...  iovako je cijeli zapad i pola balkana protiv Rusa,a ne zna ni zasto..

To ti je filozofija filma Matrix. Neki su toliko osuđeni na tu matricu da će učinit sve da ih se ne probudi iz nje.

stvar je u tome da je rusija ogromna. japan je imao svoje interese na pacifku, najviše naftu. već je početkom rata držao pola kine a očito je da su s rusijom imali neki čvrsti deal. da su japanci krenuli na zapad dok su nijemci išli na istok. upitno je kako bi danas sve izgledalo.

veber wrote:nije se romell slikal po africi. iran i turska su bili saveznici njemačke. to se vidi i danas. u biti samo je turska direktno sudjelovala. briti su sa boljševicima krenuli u invaziju irana da spriječe njemce u dobavi nafte. zato je ploešti u rumunjskoj bio strateški važan za nijemačku.

AlfaOmega wrote:Njemci su već imali naftu u susidnom Iraku, ali ga nisu smatrali prioritetom. I prema nekim analizama, to im je bila presudna greška. Tu su izgubili najveći izvor goriva. U Rumuniji su imali tek 2% onoga kaj su mogli imati u Iraku.

veber wrote:yoda, da ameri nisu debelo pokrivali rusku ekonomiju teško bi rusi ratovali.
japan je imao najjaču mornaricu u to doba, no ameri su stvorili konzerve, maslac i sl.

američki vojnik je imao tri obroka, japanski šaku riže.

ameri su slali vojnike doma nakon 6 mjesedi. nakon tri ciklusa bio si free.

japanci su čuvali otoke još 45e

AssadNaPodmornici wrote:

AlfaOmega wrote:Njemci su već imali naftu u susidnom Iraku, ali ga nisu smatrali prioritetom. I prema nekim analizama, to im je bila presudna greška. Tu su izgubili najveći izvor goriva. U Rumuniji su imali tek 2% onoga kaj su mogli imati u Iraku.

prvo put čujem, koliko sam skužio bliski istok nije imao puno crpilišta nafte i lošu infrastrukturu.

kako da švabe dođu do Iraka? kako da prebace tu naftu? ulaze duboko u britanski teritorij  a Njemačka je pun kurac daleko. trebaš organizirati prebacivanje , ili tankerima, a tankere moraš čuvati brodovima, a njemačka nema mornaricu, ili izgraditi naftovode i željeznicu i crpilišta.. a zato treba osvojiti teritorij, i onda ulagati u infrastrukturu. to je potrebno godine i godine da izgradiš sve.

jedino da su totalno odjebali SSSR, i foksuirali se na  Britance(i ne objavljivali rat Amerima) i onda pomalo čistili Britaniju od kolonija.

AlfaOmega wrote:

AssadNaPodmornici wrote:

AlfaOmega wrote:Njemci su već imali naftu u susidnom Iraku, ali ga nisu smatrali prioritetom. I prema nekim analizama, to im je bila presudna greška. Tu su izgubili najveći izvor goriva. U Rumuniji su imali tek 2% onoga kaj su mogli imati u Iraku.

prvo put čujem, koliko sam skužio bliski istok nije imao puno crpilišta nafte i lošu infrastrukturu.

kako da švabe dođu do Iraka? kako da prebace tu naftu? ulaze duboko u britanski teritorij  a Njemačka je pun kurac daleko. trebaš organizirati prebacivanje , ili tankerima, a tankere moraš čuvati brodovima, a njemačka nema mornaricu, ili izgraditi naftovode i željeznicu i crpilišta.. a zato treba osvojiti teritorij, i onda ulagati u infrastrukturu. to je potrebno godine i godine da izgradiš sve.

jedino da su totalno odjebali SSSR, i foksuirali se na  Britance(i ne objavljivali rat Amerima) i onda pomalo čistili Britaniju od kolonija.

Kako je zbog nestašice nafte nacistička Njemačka izgubila Drugi svjetski rat

Jedan od najvećih misterija i upitnika Drugog svjetskog rata je nevjerojatan propust ratnog stroja Trećeg Reicha da osigura potrebne izvore nafte te da iste uskrati svojim neprijateljima, ponajprije Sovjetskom Savezu i Velikoj Britaniji. Pokazalo se da se na neki način ponovila situacija iz 1918. kada su njemački tenkovi bili zaustavljeni na Sommi zbog nestašice nafte i time bili spriječeni da ostvare trijumf u Velikom ratu. Posjedovanje golemih količina nafte bilo je ključno za pobjedu Saveznika.
Wehrmacht, čije su kopnene, pomorske i zračne snage pogonila goriva temeljena na nafti, napravio je nevjerojatan propust u pripremanju europskog i svjetskog rata, usprkos stvarnosti u kojoj je do 1938. većina njemačka vozila koristila naftu. Vjerojatno ključni faktor koji je utjecao na veliki previd njemačkih ratnih planera predstavljalo je veliko povećanje proizvodnje sintetičke nafte u samoj Njemačkoj. Zahvaljujući jeftinom i dostupnom lignitu ili smeđem ugljenu kojim je istočna Njemačka obilovala, u procesu prerade dobivalo se gorivo. Proces prerade je bio efikasan zbog korištenja Bergiuosovog procesa hidrogenizacije koji je prije rata uspješno razvila petrokemijska kompanija I.G. Farben dijelom u suradnji s Rockefellerovom kompanijom Standard Oil. Ta njemačka tvrtka je do 1944. proizvodila skoro 25% svih naftnih derivata u Njemačkoj. U Leuni je bila smještena najveća tvornica za proizvodnju sintetičkog benzina.
Prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Treći Reich je sav preostali dio odnosno čak 70% svojih naftnih potreba podmirivao uvozom nafte iz Sjeverne i Južne Amerike te iz naftnih polja u Rumunjskoj, koja su bila u vlasništvu američkih ili britanskih tvrtki. Hitler je 1938. svoga zamjenika Hermanna Göringa postavio na poziciju gospodarskih priprema za ratno planiranje. No, Göring se pokazao nedostojnim te pozicije jer je njemačka ekonomija bila slaba u osiguravanju strateških sirovina za jedan veliki rat.
Samo nekoliko tjedana uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u ljeto 1939., Göringu je stiglo izvješće s procjenom zaliha nafte za vojni sukob protiv SSSR-a koji je bio planiran za početak 1942. Izvješće je govorilo o tome da su se naftne zalihe iz Rumunjske morale udvostručiti da bi Operacija Barbarossa bila uspješna. Uz to, Nijemci su računali i da će dobiti perzijsku naftu. Međutim, velik problem je bilo to što su rumunjsku naftu kontrolirale strane tvrtke kao što su Royal Dutch Shell, Standard Oil, i sl. Ukratko kazano, nafta je bila u stranim neprijateljskim rukama, a to nije bio dobar temelj za kretanje u jedan veliki rat. Štoviše, to je bila ogromna manjkavost. Nijemci će dobiti rumunjsku naftu 1940. kada se Rumunjska priključi Trojnom paktu. Stoga je tijekom cijelog rata do 1944. rumunjska nafta bila najveći pokretač njemačkih motornih vozila.
Deutsche Bank i vodstvo nacističke Njemačke do 1940. razmišljali su o velikim poljima nafte u Iraku i o tome kako da povrate vlasnički udio Deutsche Banka u turskoj naftnoj kompaniji u Iraku koji su im oduzeli Britanci nakon svršetka Velikog rata. No, vlasništvo u papirima je jedno, a vlasništvo na terenu nešto sasvim drugo. Da bi kontrolirao iračku naftu, Hitler bi se morao suprotstaviti Mussolinijevim željama o svojatanju Iraka. Mussolini se bojao arapskim zemljama dati nezavisnost jer ih je smatrao mogućim plijenom za svoje fašističko carstvo. No Nijemci se nisu miješali u iračke poslove do proljeća 1941. čime su izgubili šansu za moguću uspješnu pronjemačku revoluciju u Iraku zbog poštovanja talijanskih želja da se ne potiče iračka neovisnost.
Dužnosnici iz strateškog planiranja i logistike za skorašnju Operaciju Barbarossa tek su u siječnju 1941. počeli slati interne dopise uredu ministarstva vanjskih poslova odgovornom za Bliski istok o tome da je kucnuo čas da Njemačka usmjeri svoje planove prema Bliskom istoku. Smatrali su da Berlin mora preuzeti vodstvo nad arapskom naftnom politikom i ne smije dopustiti Italiji da sprečavanjem lokalne nacionalističke antibritanske pobune onemogući Silama Osovine posjedovanje naftnih izvora. U svibnju 1941. kopnene i zračne njemačke snage ušle su u Irak u okviru operacija za sjevernu Afriku. Njihov cilj je bio dati podršku antibritanskim pobunjenicima odanim Rashidu Aliju al-Gailaniju i velikom jeruzalemskom muftiji Mohamedu Aminu el-Husseiniju kao i podržati antibritanske pokrete u Siriji i Iranu. U to vrijeme Irak je proizvodio tek malo više od 4 milijuna tona nafte godišnje i skoro sve u naftnim bazenima kod Mosula otkuda je naftovodima nafta odlazila u britanski teritorij Palestinu, te u Tripoli gdje su se britanski tankeri opskrbljivali naftom za vojne svrhe.
Na Bliskom istoku glavni su izvori nafte za Britansko Carstvo bili Iran i Bahrein koji su isporučivali 16 milijuna tona nafte godišnje putem najveće svjetske rafinerije u Abadanu u Iranu, te preko naftovoda koji je završavao u iračkoj luci Basri. Iz tih je razloga s pravom jedan viši njemački strateg napisao u dopisu Hitleru, Ribbentropu i OKW-u, kako Sueski kanal i luka Basra čine dvije strateški najranjivije točke britanskog ratnog stroja. Bez nafte kao pogonskog goriva britanske trupe se ne bi mogle kretati. Preuzimanjem nadzora nad naftnim bazenima i rafinerijama u Siriji, Palestini i Iraku, Njemačka i Italija bi imale potrebno gorivo za prodor do Sueskog kanala te bi tako Saveznicima presjekle dotok nafte iz Bliskog istoka. Tako bi britanska mornarica Royal Navy postala nemoćna u odnosu na njemački prodor.
S vojne perspektive problem je bio u tome što je njemačko političko i vojno rukovodstvo prekasno shvatilo stratešku važnost osiguranja naftnih izvora prije izbijanja rata. Kad su shvatili, bilo je već prekasno. U travnju 1941. nakon pobune iračkih pukovnika pod vodstvom antibritanskih i pronjemačkih nacionalista, premijer je postao Rashid Ali al-Gailani. Gailani je odmah protjerao hašemitskog kralja Faisala koji je imao potporu Britanaca, a britanske trupe bile su blokirane. Odgovor Nijemaca bio je katastrofalan pa su Britanci uspjeli iskrcati oko 14 tisuća indijskih vojnika u Basri kako bi spriječili pad Iraka. Borbeni britanski zrakoplovi su za dva tjedna uništili brojčane slabije njemačke trupe. Manjkav pokušaj Nijemaca da podrže protubritansku pobunu je propao u tri tjedna. Bila je to apsolutni vojni i politički debakl. Njemački ratni planeri nisu prepoznali stratešku važnost Bliskog istoka kao područja kojim prolazi "crno zlato" i tu su se jako prevarili. Shvatili su to važnost kad je već bilo kasno za razliku od Britanaca i Amerikanaca koji su uvijek prepoznavali stratešku važnost naftnih područja.
Savezničke sile su tako u ratu posjedovale nadzor nad više od tri četvrtine svjetske proizvodnje nafte što je imalo ogromnu strategijsku vrijednost. Njemačka je nadzirala daleko manja područja naftnih bazena. Tu je bila iznimno važna Rumunjska koja je proizvodila 5 do 7 milijuna tona nafte na godinu. Proizvodnja u Poljskoj, Mađarskoj i samoj Njemačkoj iznosila je nekoliko stotina tisuća tona ili nekoliko desetaka tisuća tona. Nijemci su raspolagali s tek oko 5% svjetske proizvodnje nafte. I Italija iako je imala nešto više nafte, proizvodila je samo nekoliko stotina tisuća tona što je bilo premalo za rat. Nedostatak nafte bio je koban radi stila vođenja rata. Masovno korištenje mehanizacije značilo je korištenje velike količine benzina, dizela, maziva i drugih naftnih proizvoda.
Snažan udarac koji je temeljito uzdrmao ratne izglede Njemačke dogodio se 1944. kada su britanske i američke zračne snage napale određene njemačke industrijske mete. Američko istraživanje strateškog bombardiranja iz 1944. govori o tome da njemačke ratne izglede nije uzdrmalo bombardiranje civila i obične industrije već ciljano bombardiranje industrije za proizvodnju sintetičke nafte, kao i bombardiranja naftnih postrojenja u Mađarskoj i Rumunjskoj. Agent OSS-a rođen u Njemačkoj, Walter J. Levy odgovoran je za izradu detaljne karte s njemačkim naftnim postrojenjima koji su bombardirani.
U konačnom američkom izvješću o strateškom bombardiranju iz 1947. bili su sažeti razlozi njemačkog poraza: "Glavni izvor zaliha i jedini izvor za dobivanje benzina za zrakoplovstvo bilo je 13 tvornica za proizvodnju sintetičke nafte te tri manje tvornice koje su počele s radom 1944. Glavni izvori proizvoda dobivenih preradom sirove nafte bila su naftna polja u Ploiestiju u Rumunjskoj te polja u Mađarskoj, iz kojih se dobivala približno jedna četvrtina cjelokupnih zaliha tekućih goriva 1943. Rafinerije u Ploiestiju bile su napadnute, počevši s odvažnim i skupocjenim napadom iz niskog leta u kolovozu 1943. No učinak je bio ograničen; isporuka se povećala do travnja 1944. kad su napadi ponovljeni. Napadima iz 1944. te bacanjem mina u Dunav smanjila se i isporuka nafte iz Rumunjske. U kolovozu 1944. ruskom okupacijom onemogućen je ovaj izvor opskrbe te su Nijemci više nego ikad prije postali ovisni o tvornicama za proizvodnju sintetičke nafte. Proizvodnja sintetičkog goriva stalno je opadala, a do srpnja 1944. bila je pogođena svaka veća tvornica... Proizvodnja se djelomično oporavila u studenom i prosincu, no sve do kraja rata bio je to samo djelić od ukupne proizvodnje prije napada."
Međutim, njemačka ratna industrija nije se predala bez borbe. Bilo je potrebno čak 6552 američkih i britanskih borbenih letova i 18 328 tona bombi za uništavanje najveće tvornice za proizvodnju sintetičke nafte da Treći Reich u svibnju 1944. zabilježi neto deficit nafte. Nakon toga su se zalihe brzo trošile, a Wehrmacht je bio teško pogođen manjkom goriva. Oklopne divizije su se teško kretale. Ministar naoružanja Albert Speer je u prosincu 1944. izjavio da je nestašica goriva poprimila katastrofalne razmjere.
Npr. kad je sredinom prosinca 1944. započela očajnička njemačka Ardenska ofenziva zalihe goriva su im bile nedovoljno za takvu veliku ofenzivnu operaciju. Nijemci su računali na osvajanje savezničkih zaliha, ali se to nije dogodilo. Mnogim oklopnim jedinicama ponestalo je benzina. U veljači i ožujku 1945. na mostobranu u Baranovu na Visli su Nijemci nagomilali 1200 tenkova kako bi spriječili prolazak Sovjeta, ali njemački tenkovi nisu se mogli pokretati zbog manjka benzina pa ih je Crvena armija uništila. Rat je doslovce izgubljen jer je Wehrmachtu ponestalo goriva za pokretanje motoriziranih postrojbi.