Times of Israel: Izrael ulazi u Euroazijsku Ekonomsku Uniju

LOOOL, Izrael trguje sa Iranom, LOOOL .. no

dobro,trgovanje i profit je svetinja..svima koristi,smanjuje se rizik od ratova...

Put ka disoluciji, odlična analiza...





Kada je počeo rat u Siriji susjedni Izrael brzo je stao na stranu militanata nadajući se kako će doći do brze "smjene režima" i uklanjanja Assada. Zašto im je Assad smetao? Moglo bi se reći da on i nije bio toliko prijetnja Izraela, štoviše, tišina na Golanu direktan je argument za to (kao i činjenica da je Assad za vrijeme dobrih odnosa s Turskom bio voljan pregovarati i o miru s Izraelom). No, tu je i druga Assadova strana koju Izrael nikako nije mogao niti će moći prihvatiti - njegov prijateljski, danas već i saveznički, odnos s Iranom.
Vodeći se primarno tim faktorima Izrael je napravio kobnu pogrešku i ona je sad živa posljedica pogrešnih kalkulacija - podupiranjem anti-Assad militanata "dovukli" su Iran još znatno bliže k Damasku. Moglo bi se reći kako su izraelski stratezi "pali" na testu kada su si dozvolili da na njih utječu "puste želje" Zapadnih medija koji su čak nekoliko prvih ratnih godina u Siriji tvrdili da Assad "samo što nije"pao. Nakon 8 godina rata militanti koje je Izrael podržavao su poraženi, a na njihovim mjestima, uporištima diljem južne, centralne i drugih dijelova Sirije sada se nalaze razne iranske skupine - od onih koje je legitimno pozvao Damask da im pruže pomoć u borbi protiv terorista pa sve do specijalnih iranskih jedinica koje možda nemaju ni oznake.
Kasnijih ratnih godina Izrael je znatno pojačao svoju direktnu vojnu agresiju na prostoru Sirije bombardirajući i raketirajući položaje sirijske vojske, iranskih snaga, raznih konvoja koji možda jesu, možda nisu, prevozili oružje i rakete za libanonski Hezbollah, ali u konačnici nisu puno postigli time - definitivno nisu preokrenuli tijek rata.
Kada su uvidjeli da silom neće dobiti ništa okrenuli su se, sada već u popriličnoj panici, Rusiji i koristeći uvijek otvorene protokole komunikacije s Kremljom pokušali su od Rusa zatražiti da za njih "protjera" Iran s prostora, ako već ne cijele, onda barem južne Sirije. Rusi kao Rusi saslušat će sve svoje partnere i "partnere", pa je tako i Netanyahu dobio priliku gostovati kod Putina vjerojatno više od ijednog drugog stranog državnika. No, na kraju se opet po Izrael ništa dobrog nije izrodilo - Rusi su razgovore diplomatski okončavali s "razumijemo vašu zabrinutost, vidjet ćemo što možemo učiniti". To "vidjet ćemo" se svelo, otprilike, da su fino zamolili Irance da ne prilaze baš previše blizu izraelskoj granici, na što su ovi, valjda, odgovorili "štogod".
Za Izrael je to sada jedna poprilična sigurnosna dilema s elementima veće doze paranoje. Što učiniti sada? U Moskvi se javljaju na telefon, ali to postaje samo nepotrebno trošenje impulsa. Krenuti u veliku vojnu intervenciju "čišćenja" južne Sirije od ugrađenih iranskih elemenata, nešto kao što bi Erdogan volio napraviti na sjeveru Sirije s kurdskim elementima? Može to postojati kao ideja, ali Izrael, koliko god samopouzdan (a ratna kronologija ipak im to daje i za pravo), zna da se tu otvara velikom riziku - riziku od gorkog poraza. Uostalom, sada je već kasno za to, za takve operacije trebala bi im barem nekakva potpora na terenu (iako to zvuči nadrealno, ne bi bilo teško, barem tada, naći skupine džihadista koje su voljne zajedno s IDF-om ratovati protiv Assada!).
U konačnici Izrael sada može samo čekati i gledati, a to je daleko od njihove udobne situacije u kojoj drže kontrolu. No, ako Izrael bude čekao to ne znači da će čekati i druga strana. Mogli bismo reći kako među anti-izraelskim snagama postoje dvije škole promišljanja - jedna smatra Izrael vrlo potencijalnim agresorom od kojeg se treba braniti, druga pak ima ideju da Izrael treba eliminirati kao kakvu nuspojavu na Bliskom istoku. Jedni će takav radikalniji stav zagovarati na temelju religijske ideologije, drugi na temelju geostrateške, no činjenica je da su te ideje itekako žive. Isto tako je činjenica da će Netanyahu na predstojećim izborima (i ne samo on) igrati na kartu egzistencijalne ugroze i pritom podebljati špil izvan gabarita stvarne prijetnje. Jer Izrael sve dok je jedina nuklearna sila na Bliskom istoku može biti miran kada je riječ o njegovoj egzistenciji, zapravo druge zemlje trebale bi se bojati za nju.
Dakle, nije da se Izrael stvarno boji za svoju "egzistenciju", boje se nečeg drugog, boje se provokacija koje bi mogle srozati njegov dominantni status u regiji, boje se i nekakvih osveta za sve te zračne napade kojima godinama udaraju po Siriji, a isto tako boje se i osveta koje bi mogle sijevnuti iz Libanona, možda i Gaze...
Imajući to u vidu nikako im se neće svidjeti aktualni razvoj događaja, odnosno djelovanje one druge strane dok oni smišljaju koji im je idući potez. Mohammad Javad Zarif je iranski ministar vanjskih poslova koji ostavlja dojam jednog svjetskog čovjeka i uglednog diplomate - kada drži govore po institutima po Europi moglo bi se reći da je taj čovjek "obrazovan" na bruxelleskoj birokraciji - i možda baš zato Izraelci nikako ne vole kada se taj negdje pojavi, a naročito ne ako se pojavi, recimo, u međunarodnoj zračnoj luci u Bejrutu.
Upravo tamo se Zarif i pojavio jučer, a i s porukom zbog koje će Netanyahu i društvo reći - "Evo zašto smo u panici!".
Naime, Zarif je poručio kako Iran "samo čeka na Libanon da pokažu volju za prihvaćanjem iranske vojne pomoći". Drugim riječima, Iran je spreman odmah započeti jačanje suradnje s libanonskom vojskom - spomenimo pritom kako ovdje govorimo o libanonskoj nacionalnoj vojsci, onoj koja još uvijek ima direktnu potporu Zapada, naročito SAD-a.
Ovo je prvi Zarifov posjet Libanonu otkako je tamo, nakon duže vremena, napokon formirana nova Vlada. Na čelu te Vlade nalazi se pro-Zapadni premijer Saad al-Hariri - da, onaj isti Hariri, veliki prijatelj Saudijske Arabije iako je tamo kao premijer Libanona bio de-facto otet i zarobljen nekoliko dana dok mu nije objašnjeno kako i na koji način može/smije voditi Libanon (ništa čudno - to je taj "reformatorski" modus operandi prijestolonasljednika MBS-a). No, iako je Hariri premijer, u parlamentu većinu drži Hezbollah, odnosno Hezbollah i njima sklone skupine zajedno u "Alijansi 8. ožujak" (zajedno imaju 70 od ukupno 128 zastupnika).
Što Zarif misli pod time da je Iran spreman davati vojnu potporu Libanonu? Osim što je rekao da je Iran "uvijek spreman" i da se samo čeka na libanonsko izražavanje želje, nije govorio o detaljima, ne on, ali prošlog tjedna je nešto o tome imao za reći Sayyed Hassan Nasrallah, lider Hezbollaha - konkretno, poručio je kako je spreman od Irana nabaviti protuzračne sustave, za libanonsku vojsku, kako bi se mogli braniti od izraelskih vojnih zrakoplova. "Možemo osigurati sve, tako da libanonska vojska postane najmoćnija vojska u regiji", rekao je Nasrallah. Isto tako rekao je da mu nije jasno zašto vlasti ignoriraju Iran dok se "guraju" za suradnju s drugima. Naravno, zna Nasrallah zašto.
Iranski raketni sustavi u redovima libanonske vojske bila bi najdirektnija oznaka izraelskog poraza u Siriji, ali to što Zarif nudi je "legitimna" vojna potpora - koliko tek Hezbollah danas ima iranskog oružja koje je ipak prešlo granicu, oružja koje je uspješno proputovalo cijelom osovinom Teheran-(Bagdad)-Damask-Bejrut? Postoje samo spekulacije, no možemo pretpostaviti da su skladišta Hezbollaha poprilično popunjena.
Libanon u kojem Hezbollah i pristaše osvajaju najveći broj glasova je Libanon koji bi kad tad mogao i legitimno dobiti iransko napredno naoružanje - možda neće baš odmah imati "najmoćniju vojsku u regiji", ali itekako mogu ugroziti položaj Izraela. Za početak mogli bi natjerati, silom, Izrael da prestane koristiti njihov zračni prostor kako im se prohtje jer očito je da će samo sila djelovati (Libanon je do sada već poslao toliko pisama UN generalnom tajniku da Guterres valjda već ima pune ladice).
Treba pritom spomenuti kako se Hezbollah, iako njihovi zastupnici sjede u libanonskom parlamentu, u SAD-u i nizu Zapadnih zemalja tretira kao teroristička organizacija te su na udaru žestokih sankcija. Za Izrael ta kategorizacija znači isto toliko koliko i pozivi prema Moskvi.
Ratne godine u Siriji završavaju, a ishod je znatno jači Iran na izraelskim granicama. Zadnju šansa Netanyahu i drugi vide u Trumpu, ali ako je njegov "doseg" samo prebacivanje ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem, dolazi vrijeme kada će si izraelski lideri morati priznati da su krive poteze vukli godinama, a od istih se sada ne može tek odustati, jer dolaze na naplatu.

Dakle, ni poanta sam to što su Iranci izgradili raketne baze u Siriji. Sad kreće i naoružavanje libanonske vojske PZO sustavima. 
Morat će ćifuti sad lupati samo iz Jordana, jerbo ne bu više imali manevarskog prostora. :P