Bloomberg: Pomirenje sa Rusijom postaje temeljni politički cilj Njemačke

IamOneofYou wrote:prvi put čujem za to.. gdje si to čitao, negdje na ravnazemlja.org?

RayMabus wrote:Merkelica je kurac na biciklu

Leviathan2 wrote:

RayMabus wrote:Merkelica je kurac na biciklu

pizda na biciklu 

kic wrote:

Leviathan2 wrote:

RayMabus wrote:Merkelica je kurac na biciklu

pizda na biciklu 

RayMabus wrote:Nijemcima pametnije da se malo prizemlje, uvik su patili od sindroma veličine a pokazalo se da oni nit imaju kapacitet za to nit neki plan dugoročno za išta nego ono sirovine mentalni sklop

Hektorović wrote:

IamOneofYou wrote:iskreno nisu se niti švabe nikada niti kačili sa rusima :D  onaj ww2 je u stvarnosti teška povjesna iznimka, švabe i rusi su u pravilu zadnjih 500godina odlično surađivali kada je trebalo djeliti europu i svijet.. čak i u WW2 su bili saveznici dok ludi šizofrenični hitler nije zasra motku

Njemačka industrija i Ruski resursi.

S time što Njemačka vanjskopolitički luta i nije pouzdana jer nema dugoročnu strategiju... Ruje da su pametni gledali bi napraviti veliki deal sa Amerima, ako je ikako moguće.

IamOneofYou wrote:prvi put čujem za to.. gdje si to čitao, negdje na ravnazemlja.org?

Odluka Adolfa Hitlera da napadne Sovjetski Savez u najvećoj i najambicioznijoj vojnoj operaciji u svjetskoj povijesti, Operaciji Barbarossa od 22. lipnja 1941., može biti objašnjena samo u terminima ruskog književnika Lava Tolstoja "mnoštvo... različitih i složenih razloga". Ti razlozi variraju od globalnih i grandioznih do pragmatičnih i oportunističkih.

Neki povjesničari tvrde kako je odluka nacističkog Fűhrera da napadne ljutog ideološkog boljševičkog rivala bila zbog toga da bi se preduhitrio navodni planirani napad Josifa Staljina i njegovog SSSR-a na Treći Reich. Prema toj pretpostavci Hitlerov napad na SSSR bi se smatrao kao preemptivan ili preventivan napad, a odgovornost ne samo za njemačko-sovjetski rat već i za cjelokupni Drugi svjetski rat bi se s nacističkog prebacila na sovjetskog diktatora. Upravo takve teze tema su ove analize koja će pokušati utvrditi istinu. Razmotrit će se jesu li Staljin i njegovo političko i vojno rukovodstvo doista planirali napasti nacističku Njemačku 1941. godine.

Nacistička Njemačka i Sovjetski Savez su 23. kolovoza 1939. potpisali Pakt Molotov-Ribbentrop koji je značio suradnju i savezništvo dvije zemlje u predstojećem ratu koji se spremao. O Paktu Hitler Staljinautor teksta je već pisao analize i o njemu se dosta zna. Dvije velesile su podijelile Poljsku i sfere utjecaja u Europi te su pristale na suradnju na mnogim poljima. 

Hitler si je osigurao leđa na istoku tako da se mogao posvetiti ratu s Poljskom i kasnije ratu sa zapadnim demokratskim državama Velikom Britanijom i Francuskom. Staljin se osigurao od rata. U predstojećem sukobu "imperijalističkih sila" kako su ih nazivali Sovjeti, SSSR je ostao izvan rata i mogao se u miru pripremati za mogući novi svjetski rat.

Jedan od glavnih razloga zbog čega je Staljin pristao i potpisao Pakt Molotov-Ribbentrop je uvjerenje kako će se ponoviti scenarij Prvog svjetskog rata odnosno da će rat na Zapadnoj bojišnici biti dugačak rovovski rat u kojem će se Treći Reich i demokratske sile iscrpljivati do maksimuma. To se na Staljinovo zaprepaštenje nije dogodilo. Wehrmacht je u proljeće 1940. brzo porazio francusku vojsku i britanske ekspedicijske trupe i pokazao se kao stroj koji melje sve pred sobom.

Teorija Viktora Suvorova
Hipotezu da je Staljin prepustio Hitleru da prvi započne Drugi svjetski rat, a da je Staljin planirao napasti nacističku Njemačku 1941., prvi je iznio bivši dužnosnik GRU-a (Glavna sovjetska obavještajna agencija) pišući pod pseudonimom Viktor Suvorov. Njegovo pravo ime je Vladimir Bogdanovič Rezun. Suvorov je prebjegao na Zapad kasnih 1970-ih pod svojim prestižnim pseudonimom. Osuđen je na smrtnu kaznu u SSSR-u. Tvrdio je kako je Staljin imao dugoročan, veliki strateški plan za širenje komunizma po svijetu. Iz nesigurnog egzila, Suvorov je tvrdio kako je Staljin iskoristio Hitlera kao ledolomca kako bi oslabio zapadne demokracije prije nego što bi sam Staljin osvojio Europu počevši s Njemačkom.

Kad se tako poslože stvari, Hitlerov napad na Sovjetski Savez mogao bi se smatrati preventivnim ili čak preemptivnim ratom koji je započeo 22. lipnja 1941. prije planiranog Staljinovog napada koji je prema Suvorovu trebao uslijediti 6. srpnja iste godine. Preemptivni rat podrazumijeva akcije koje imaju za cilj preduhitriti i skrenuti prijetnju koja je bliska i nadmoćna. Takav rat ima respektabilan pedigre u međunarodnom pravu. Preventivni rat podrazumijeva akcije koje imaju za cilj spriječiti prijetnju koja još ne postoji od njenog materijaliziranja. Takav rat prema međunarodnom pravu uživa manje legalan status.

Postoje tri pretpostavke na kojima se zasniva ta teorija. Prva je ta da u trenutku početka njemačko-sovjetskog rata, Crvena armija je nastojala prenijeti borbe na neprijateljski teritorij i boriti se što je ofenzivnije moguće. To bi bilo potpuno dosljedno s vojnom doktrinom koja je sadržana u sovjetskim odredbama o borbi na terenu iz 1939. "Ako neprijatelj započne rat protiv nas, Crvena armija radnika i seljaka će biti najofenzivnije orijentirana od svih napadajućih vojsci u povijesti". 

Prema drugoj pretpostavci, Sovjetski Savez je išao tek neznatno naprijed odnosno pripremao je samo ograničeni preemptivni napad kako bi preduhitrio njemački napad za koji su sovjetski Glavni stožer, obavještajne službe i Staljin znali da će uskoro uslijediti. To bi pomoglo objasniti pojedine anomalije oko razmještaja formacija Crvene armije i brzine i razmjera početnih njemačkih uspjeha. Ako je Crvena armija bila "ulovljena na jednoj nozi" dok se pripremala napasti, bila je mnogo ranjivija nego da je dočekala napad na obrambenim pozicijama. To bi zasigurno objasnilo Staljinovu paranoju da se ni pod koju cijenu Nijemci ne provociraju.

Prema trećoj i najambicioznijoj pretpostavci na kojoj je trijumfirao Suvorov i ostvario globalnu slavu, Staljin je projektirao Pakt Molotov-Ribbentrop kako bi isprovocirao konflikt između zapadnih sila, omogućujući Hitleru da započne europski rat koji će postati Drugi svjetski rat. Tada bi sovjetski diktator iskoristio obostrano uništavanje zapadnih sila i izvršio osvajanje Europe. Ako se prihvati teza da je Hitler pokrenuo Operaciju Barbarossa da preduhitri Staljina i spasi Zapadnu civilizaciju, krivnja za njemačko-sovjetski i Drugi svjetski rat u cjelini s Hitlera prelazi na Staljina. U povjesničarskim terminima ta promjena bi bila velika i značajna poput super razornog potresa. Jasno je zašto je Rusi apsolutno odbacuju.

Viktor Suvorov - povjesničar koji je uzdrmao konvencionalni pogled na Drugi svjetski rat

Prijepori i kontroverze
Teorija Suvorova je prvi put objavljena u časopisu Journal of the Royal United Services Institute u lipnju 1985. i opovrgnuta od strane profesora na Sveučilištu Tel Aviv, Gabriela Gorodetskog, u istom časopisu sljedeće godine. 1990. knjiga "Icebreaker" (Ledolomac) pojavila se u Velikoj Britaniji gdje je imala mlak prijem u javnosti, a 1992. u Rusiji gdje je odjeknula kao bomba. Bilo kakvo spominjanje sovjetskih priprema za ofenzivu, preemptivni ili preventivni napad nije se moglo javno razmatrati za vrijeme SSSR-a. Suvorovljeva teorija, neiznenađujuće, našla je mnogo poklonika u Njemačkoj.

Neki ozbiljni povjesničari za Zapadu i u Rusiji osudili su Suvorova, međutim Gorodetski je nastavio svoje pobijanje s objavljenom knjigom "Grand Delusion" (Velika obmana) iz 1999. Jedan od najboljih povjesničara Drugog svjetskog rata, John Erickson, osuđivao je Suvorova: "Suvorovljeve fantazije i fikcije nisu utemeljene s groznom stvarnosti". Nadalje, Erickson je naglasio: "Mnoge činjenice mogle bi imati stupanj vjerodostojnosti prije lipnja 1940., ali slom Francuske opustošio je planove sovjetskog vođe i jednako tako uništio Suvorovljevu teoriju". "Nijemci će sa sada okrenuti na nas. Pojest će nas žive" - bio je Staljinov panični komentar toga sudbonosnog lipnja 1940.

Teze Suvorova su vješte i uvjerljive. Suvorovljeva majka bila je liječnica u jednom od logora Gulaga i izvijestila je kako su zatočenici gulaga bili transportirani zapadno kako bi popunili formacije sovjetske vojske tjednima prije lipnja 1941. Mršavi i iznemogao izgled mnogih zarobljenih vojnika Crvene armije u prvim tjednima rata sugerira kako su mogli biti bivši zatočenici logora, iako su i neki vojnici koji su zauzeli istočnu Poljsku 1939. izgledali pothranjeno. 

Većina sovjetskih tenkova koji su zarobljeni u ljeto 1941. bili su lagani s uskim gusjenicama, bolje konstruirani za pokret uzduž dobrih cesta Njemačke nego lošim ruskim cestama, močvarama i snijegom. Zakon o vojnoj obavezi iz 1939. uvelike je povećao veličinu sovjetske vojske, ali ako razmještaj u postrojbe velikog broja regruta uskoro ne bi bio učinjen, vojnici bi morali biti otpušteni. Suvorov je pokazao britanskom povjesničaru Chrisu Bellamyju kopiju njemačko-ruskog vojnog rječnika koji je objavljen u velikoj nakladi u Ukrajinskom vojnom okrugu nešto prije njemačkog "iznenadnog napada".

No, svi dokazi Suvorova čini se da su nastali stjecajem okolnosti. Treba se zapitati postoji li i jedan čvrst i uvjerljiv dokaz namjere sovjetskog vodstva da pokrene napad 1941., a da su Nijemci znali za njega? Službeno njemačko objašnjenje invazije na SSSR u vrijeme samog napada 1941. glasilo je: "Ruske koncentracije na istočnoj granici Njemačke prisilile su Reich na vojne protumjere". Veleposlanik Reicha u Moskvi Friedrich Schulenburg izjavio je Molotovu: "Sovjetska vlada suprotno obvezama koje je preuzela... koncentrirala je sve svoje snage na njemačkoj granici na pripravnost". Te izjave su bile ili ignorirane ili odbačene od strane povjesničara kao neizbježno diplomatsko izmotavanje u opravdanju napada.

Sovjetski planovi
Međutim, iz izvora koji su postali pristupačni nakon 1990. zna se kako je sovjetsko zapovjedništvo imalo planove za napad na njemačke postrojbe u okupiranoj Poljskoj i razmještaj sovjetskih snaga je bio ofenzivan. Ustvari, bila su četiri sovjetska plana: srpanj 1940., 18. rujna 1940, 11. ožujak 1941. i 15. svibnja 1941. Svi su objavljeni u ruskom specijalnom vojno-povijesnom časopisu 1991.-1992. Ali postojanje planova nije dokaz političke namjere da ih provede, posebice ne odmah. Posao je Glavnog stožera svake vojske da posjeduje planove za bilo koju priliku.

Plan iz srpnja 1940. potpisan je od strane Semjona Timošenka kao komesara (ministra ) obrane i Borisa Šapošnikova kao zapovjednika Stožera, ali je u velikoj mjeri bio nastao od strane mladog generala Aleksandra Vasilevskog. Plan je bio ekstremno pažljivo sročen i počeo je s pretpostavkom kako će Njemačka prva napasti. S obzirom da se glavni njemački napad očekivao sjeverno od rijeke San, glavne snage Crvene armije bile bi razmještene sjeverno od Pripjatskih močvara. Glavni zadatak sovjetske vojske bio bi uništenje njemačkih snaga u procesu koncentriranja u istočnoj Pruskoj i oko Varšave. Pomoćni napad bio bi izveden protiv njemačkih snaga u Ivangorodu, Lublinu, Grubešovu, Tomašovu i području Sandomierza. 

Sjeverozapadni front bi također napao njemačke trupe u istočnoj Pruskoj "s konačnim ciljem, koncentriranja (spajanja) sa Zapadnim frontom, uništavajući neprijateljsku grupaciju u Istočnoj Pruskoj i zauzeće iste". Jedina aktivna obrana je spomenuta na jugu: "pokriti zapadnu Ukrajinu i Besarabiju i neutralizirati veći dio njemačke vojske". Stil izražavanja sugerira neki oblik preemptivnog napada, posebice na sjeveru.

Staljin je odbio nacrt plana zato jer je vjerovao da će glavni njemački napad uslijediti na jugu kroz Ukrajinu i da bi bilo koji preemptivni napad bilo najbolje izvesti na jugu. Vasilevskom je poručeno da preradi plan, ali nakon listopada rad na njemu je prestao jer je Staljin odlučio da mu takav plan ne treba usprkos očiglednoj prijetnji.

Ratne vježbe
U siječnju 1941. sovjetski Glavni stožer upriličio je dvije velike ratne vježbe, zloslutno i proročanski koje bi se mogle odigrati narednog srpnja. 32 časnika i generala sudjelovali su kao igrači, sa stožerom od 55-orice koji su vodili ratne vježbe. Prema pomoćniku Glavnog stožera, Matveju Zaharovu, scenarij je "nalikovao događajima koji su uslijedili u lipnju 1941." Zaharov je detaljno opisao ratne vježbe. U prvoj igri zapadna (njemačka) strana sa 160 divizija je pokrenula ofenzivu 15. srpnja s glavnim potiskom južno od Bresta. Početni cilj bio je doseći crtu Baranoviči-Minsk-Riga do 15. kolovoza. Međutim, borbe su se koncentrirale na sjevernom dijelu bojišta u istočnoj Pruskoj gdje je njemačka strana pokrenula jak napad sa 60 divizija.

Teren i utvrđenja u istočnoj Pruskoj su učinili svaki eventualni kontranapad otegnutim i skupim, dok je Žukovljeva protuofenziva na jugozapadu bila vrlo uspješna. Takav rasplet je označavao da južni dio bojišta treba dobiti prioritet u pojačanju trupa.

Dok se prva ratna vježba koncentrirala na specifične probleme s kojima bi se moglo suočiti na močvarnom i šumskom području sjeverno od Pripjatskih močvara, druga vježba, od 8. do 11. siječnja razmještena je na mnogo širem području s planinama, stepama i mnogo značajnih vodenih prepreka. Žukov se uspio probiti između prednjih njemačkih snaga i njihovih baza u pozadini u klasičnoj dubokoj operaciji. No, tako tipično za istočnu (sovjetsku) stranu ostao je bez goriva zbog velikih udaljenosti. 13 i 15. Armija penetrirale su u dubinu od 100 do 120 kilometara koncentrirajući se na uske sektore vrlo širokog fronta kojeg su morale prijeći - 300 km za 13. Armiju i 540 km za 15. Armiju. Poteškoće u operiranju i kontroliranju pokreta trupa i logistike bile su važna lekcija za predstojeći rat.

Rezime dvije ratne igre-vježbe je održan 13. svibnja 1941. u Kremlju. Lekcije su bile zbunjujuće i kada je Staljin pitao tko je pobijedio nitko nije mogao reći. Kirill Meretskov je odmah smijenjen s pozicije zapovjednika Glavnog stožera i zamijenjen Žukovom koji je impresionirao Staljina. Iako je Žukovljev stil bio nadmoćno ofenzivan, predlagao je stvaranje utvrđenih regija na nekom području u pozadini koje bi se koristile kao baze s kojih bi se moglo upravljati kontranapadima. Značajno je da niti jedna ratna igra nije predvidjela preemptivni ili preventivni napad već samo iznenadan i agresivan protunapad.

Staljin i Žukov

Žukovljev plan iz svibnja 1941.
Finalni ratni plan kojeg je izradio Georgij Žukov bio je razvoj tri ranija plana, ali bila je jedna bitna razlika. Plan od 11. ožujka je ostao defenzivan, precjenjujući njemačku prijetnju i razmještajući 171 diviziju kako bi se suočila s njemačkim napadom. Još jednom se očekivalo da će glavni nasrtaj doći na jugozapadnom pravcu s primarnim ciljem osvajanja Ukrajine. Ono što je najznačajnije za Žukovljev plan od 15. svibnja je da je on uključivao sovjetski preemptivni udar. 

Plan je bio dokument od 15 stranica ručno napisan od strane Vasilevskog, a oslovljen na Staljina. Na gornjem desnom uglu nosio je upozorenja: "Top tajna. Vrlo hitno. Ekskluzivno osobno. Jedina kopija." Protiv 100 njemačkih divizija za koje se vjerovalo da se nalaze u okupiranoj Poljskoj (Generalni Guvernerat) Žukov je planirao suprotstaviti 152 divizije. To je bila krhka sovjetska superiornost kad se zna za sovjetske nedostatke u treningu i zapovjedništvu i za neadekvatnu opremu. Plan je planirao razdvojiti njemačke snage i okružiti glavnu grupu snaga u području Lublina.

Do tridesetog dana ofenzive Crvena armija je trebala doseći prvi strateški cilj: zakrivljenu crtu koja je prolazila od sjeveroistoka do jugozapada kroz Ostrolenku, rijeku Narvu, Lowicz, Lodz i Opole. Tada bi počela druga faza: napad s područja Katowica sjeverno kako bi se odsjeklo preostale njemačke trupe i okupiralo cijeli teritorij bivše Poljske i njemačke istočne Pruske - posljedični strateški cilj.

Svibanjski nacrt za preemptivni napad ne može biti odbačen kao jedan od slučajnih planova. Staljinu je prezentiran 15. svibnja koji je potvrdio da ga je vidio. S obzirom kako je sovjetski sustav funkcionirao, to je označavalo pristanak iako ne ovlast da se odmah implementira. Prebacivanje s trenutnog protunapada na preemptivni napad mora se promatrati u svjetlu obavještajnih informacija koje su u to vrijeme preplavile više vojno zapovjedništvo.

Plan Žukova za preemptivni napad od 15. svibnja 1941.

Dva fronta koja bi napala, Zapadni prema Varšavi i mnogo jači Jugozapadni iz Ukrajine, imali su ukupno 164 divizije iako plan navodi 152. 119 divizija Jugozapadnog fronta su trebale biti grupirane u 8 armija (samo 4 je u stvarnosti postojalo), iako su one bile vrlo blizu granici.

Zapadni Front je bio bliže pripravnosti s tri od četiri armije u pripravnosti, a s četvrtom okupljenom otraga. Plan je također potraživao da pet armija bude dostupno Rezervnom zapovjedništvu, ali ni one nisu postojale.

Nije bio dan datum za implementaciju onog što je još uvijek bio koncept, ali postoje naznake u dokumentu da je plan trebao biti dovršen 1942. godine. Neke od njih, uspostava novih bolnica i logističkih baza zahtijevala je neko vrijeme za dovršetak.

Naknadnim pogledom na situaciju, Žukov je priznao da bi implementacija preemptivnog napada, posebice 1941., skoro sigurno polučila katastrofalan neuspjeh. Wehrmacht nakon svojih pobjeda nad Poljskom, Norveškom, Francuskom i drugim državama je bio superioran borbeni stroj kojeg je vodio profesionalan glavni stožer. Nijemci ne samo da su imali više iskustva u napadnim operacijama već su također znali kako organizirati i postaviti učinkovitu obranu. 

S jedva brojčanom superiornošću od 3 naprema 2, nezgrapna Crvena armija posvećena preemptivnom napadu u Poljskoj bi najvjerojatnije bila dovedena do potpunog uništenja. Čak ni Staljin nije mogao baciti u vjetar 152 ili 164 svoje najbolje divizije. To je bolje znao od svojih generala. Nijemci bi pocijepali preemptivni napad Crvene armije s fatalnim posljedicama za Sovjetski Savez i možda za Veliku Britaniju. 

Za formuliranje i izvršenje plana poput Žukovljevog svibanjskog preemptivnog napada bi trebalo imati vojsku i glavni stožer na vrhuncu svoje moći. Premda strelice na slici izgledaju jednostavno, planiranje, organizacija i posebno logistika uključena u koordiniranje i sinkroniziranje pokreta takve sile je izuzetno kompleksna. Planeri su razumjeli to pa su namjeravali uspostaviti logističke baze i bolnice. 

Crvena armija je bila desetkovana Velikim Staljinovim čistkama iz 1930-ih godina pa nije bilo teorije da uspješno izvede takav napad. Staljin je naredio uhićenja i fizičku likvidaciju svojeg najboljeg vojnog osoblja na čelu s najboljim i najtalentiranijim generalom i zapovjednikom štaba Crvene Armije Mihajlom Tuhačevskim. Sve skupa, ubijena su trojica od petorice maršala SSSR-a, likvidirano je 13 od 15 armijskih zapovjednika, ubijeno je 50 od 57 zapovjednika korpusa, smaknuto je 154 od 186 divizijskih zapovjednika i ubijeno je 401 od 456 pukovnika. Sve skupa, likvidirano je oko 25 tisuća časnika. Impozantne brojke. Svi su oni ubijeni iz jednog jedinog razloga: Staljin ih nije smatrao lojalnima.

Kad se znaju razmjeri čistki evidentno je kako Crvena armija nije bila spremna za uspješan preemptivni napad. Plan Žukova od 15. svibnja nije predviđao uništenje njemačke države ili njemačkih oružanih snaga. Svakako nije predviđao trijumfalni marš uzduž Njemačke, okupirane Francuske i možda Velike Britanije. Preemptivni napad je zapravo konstruiran da omete pripreme za njemačku ofenzivu za koju je Žukov znao da neizbježno slijedi.

IamOneofYou wrote:čitao sam davno o tome, i te teorije.. i gledao dokumentarce.. odbačene uglavnom.. sovjetske postrojbe, istina jesu bile previše naprijed, i nekako izgledali "napadački", ali nije pronađeno ništa od konkretnih planova i dokaza da je SSSR planirao napad na Njemačku itd.. ne samo to, nego sovjetska vojska je godinu dana prije jedva sa svim mukama napadala malu Finsku i poginulo ih stotinjak tisuća i td, tako da je i sam Staljin znao da mu je vojska nesposbna za išta, i nije bilo nikakvih planova..

jednostavno staljin u čistkama 1938 pobio cijelu vojsku, skoro sve zapovjednike, oficire, ono malo što su preživjeli su bili totalno demotivirani za napredovanje i bilo šta, .. to je čak i privuklo Hitlera u napad.. inače uoči te čistke cijeli svijet se bojao sovjetske armije, nakon čiste i katastrofe u Finskoj, ono Hitler je mislio da će lako.. skoro pa je tako ispalo, u prvih pola godine rata izbačeno iz stroja 4-5milijuna sovjetskih vojnika, ali staljin je problem riješio tako da je mobilizirao novih 5milijuna :D pa kada su ovi poginuli još 5milijuna..

hitler kada je izgubio 4milijuna vojnika , nije više imao "mesa" za ratovanje, samo starcu i dicu.. i dvije fronte

IamOneofYou wrote:a da staljin nije pobio svoju vojsku, čiji su generali imali rusku teoriju blitkriega (i koju su koristili 43, 44 i 45) , (tkz deep operations) ,   rat bi završio na zimu 1941 sa sovjetskom vojskom u berlinu..

sve je to šta bi bilo kada bi bilo..

usput njemci su sve do operacije kursk bili u dobrom stanju.. to je hitler napravio katastrofalnu grešku, hrpu grešaka..

IamOneofYou wrote:a da staljin nije pobio svoju vojsku, čiji su generali imali rusku teoriju blitkriega (i koju su koristili 43, 44 i 45) , (tkz deep operations) ,   rat bi završio na zimu 1941 sa sovjetskom vojskom u berlinu..

sve je to šta bi bilo kada bi bilo..

usput njemci su sve do operacije kursk bili u dobrom stanju.. to je hitler napravio katastrofalnu grešku, hrpu grešaka..

AlfaOmega wrote:

IamOneofYou wrote:a da staljin nije pobio svoju vojsku, čiji su generali imali rusku teoriju blitkriega (i koju su koristili 43, 44 i 45) , (tkz deep operations) ,   rat bi završio na zimu 1941 sa sovjetskom vojskom u berlinu..

sve je to šta bi bilo kada bi bilo..

usput njemci su sve do operacije kursk bili u dobrom stanju.. to je hitler napravio katastrofalnu grešku, hrpu grešaka..

Staljingrad je bija najveća greška. Prva greška što je u kolovozu 42' razdvojio glavnu udarnu jedinicu Case blue operacije, gdi je dio poslao prima Bakuu, a dio prima Staljingradu. Triba je jednostavno nastaviti naprid ka Volgi. 
Druga greška što se nije povuka kad su ovi krenuli sa kontrom u studenom. Nego ih je doslovce pustija da se lupaju do smrti, i time nepotribno izgubija 300.000 ljudi.

AlfaOmega wrote:

IamOneofYou wrote:iskreno nisu se niti švabe nikada niti kačili sa rusima :D  onaj ww2 je u stvarnosti teška povjesna iznimka, švabe i rusi su u pravilu zadnjih 500godina odlično surađivali kada je trebalo djeliti europu i svijet.. čak i u WW2 su bili saveznici dok ludi šizofrenični hitler nije zasra motku

Kako? Zar novi stav hrvatske povijesne misli ni taj da je Stalin zasra motku tak što je on htija napasti Hitlera s leđa, ali ga je ovaj skužija pa napa preventivno?

AlfaOmega wrote:

IamOneofYou wrote:a da staljin nije pobio svoju vojsku, čiji su generali imali rusku teoriju blitkriega (i koju su koristili 43, 44 i 45) , (tkz deep operations) ,   rat bi završio na zimu 1941 sa sovjetskom vojskom u berlinu..

sve je to šta bi bilo kada bi bilo..

usput njemci su sve do operacije kursk bili u dobrom stanju.. to je hitler napravio katastrofalnu grešku, hrpu grešaka..

Staljingrad je bija najveća greška. Prva greška što je u kolovozu 42' razdvojio glavnu udarnu jedinicu Case blue operacije, gdi je dio poslao prima Bakuu, a dio prima Staljingradu. Triba je jednostavno nastaviti naprid ka Volgi. 
Druga greška što se nije povuka kad su ovi krenuli sa kontrom u studenom. Nego ih je doslovce pustija da se lupaju do smrti, i time nepotribno izgubija 300.000 ljudi.