Neokomunistički transvestiti priređuju opsjenarske predstave

 Početkom jeseni u Hrvatskoj 2015.

Jesen stiže, dunjo moja, ptice selice polako migriraju prema jugu i jugoistoku, a ljudske selice s juga i jugoistoka prema zapadu i sjeveru, završilo je ljeto i kratka sjednica Hrvatskoga sabora s glavnom točkom, samoraspuštanjem. Ta je točka trebala biti na sjednici Sabora prije otprilike dvije i pol godine, ali nije bila ni tada ni poslije. Nikada u povijesti Hrvatskoga sabora od početka samostalnosti moderne hrvatske države nije bilo lošijega sastava od ovoga većinski crvenoga koji se sastojao od anonimne, amorfne mase zastupnika koji su javnosti bili nepoznati prije četiri godine i ostali nepoznatima nakon četiri godine, sjedili kao vreće krumpira i čekali da im mišljenje usmjeri Vlada putem transmitora u obliku Leke, Stazića i Peđe Grbina, sjedili pokorno i pokorno glasovali za zakone bez pokrića koje je Ustavni sud s lakoćom rušio i vraćao, a kako i ne bi kada su proizašli iz amaterske, boljševičke radionice raznih Opačićka, Jovanovića i sličnih.

Ugled Hrvatskoga sabora je srozan do granica nesmisla, neprepoznatljivosti i nepotrebnosti, oporba ušutkavana na doista balkanski način i sve je jako podsjećalo na beogradsku Skupštinu u vrijeme ubojstva Stjepana Radića. Kada crveni saborski korifeji više ne bi imali sape, pozivan je u Sabor predsjednik Vlade Milanović da onako odmoran i svjež vrijeđa oprobene zastupnike, a usput i svoga predsjednika Sabora. Mlađi naraštaj koji je tek počeo pratiti politiku, nije mogao zaključiti da je Vlada odgovorna Saboru i bio je u pravu: crvena je Vlada ukinula trodiobu vlasti, nametnula se zakonodavnoj i sudbenoj na revolucionaran način i isto tako kontaminirala sva područja života od gospodarstva do kulture šireći svoj anacionalni i asocijalni nauk.

Na kraju te sječe ostale su nezavisne samo dvije institucije – Ustavni sud i Hrvatski nogometni savez. Dva UdaracZato je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničim izborima bila tako katastrofalan udarac crvenima jer je urota propala a sami su loše stajali u anketama i bijahu posve izbezumljeni. Pokušali su tu svoju tragediju nadomjestiti terorom u Hrvatskom saboru, ali je sve na kraju završilo bijedno i samo su dodatno iziritirali javnost koja je saborskom sastavu dala (ipak) ocjenu dovoljan, što je također anketarska laž i prijevara. Doduše, ne bi bilo dobro da je takav sastav Sabora ocijenjen nedovoljnim jer se s tom ocjenom treba ponavljati razred, na što bi ekipa rado pristala i školovala se još četiri godine.neuspjeha crvene vlasti. Dva kamena u crvenoj cipeli. Nigdje se na kugli zemaljskoj, ako je riječ o demokratskoj državi (a Hrvatska po papirima jest) nije moguće odnositi prema Ustavnom sudu i njegovim odlukama s prijezirom i javnim rugom, nigdje se posao i postupci Ustavnoga suda ne mogu javno nazivati „bezobraštinom“, bez sankcija (ali one će doći na izborima), nigdje se ne mogu ponovno švercati – s kozmetičkim izmjenama – zakoni koje je Ustavni sud proglasio ništetnim.

No, da, od proljeća ove godine još jedna institucija nije pod nadzorom crvenih, to jest predsjednica države nakon čije je pobjede, prisjetite se, crvena klatež jednostavno podivljala i to divljanje traje do danas, drsko omalovažavanje i ignoriranje u čemu prednjači premijer prostačkih manira. Premda se u svoje vrijeme činilo da između Milanovića i ondašnjeg Josipovića postoji averzija, bila je to predstava za javnost, premda su se puštali baloni da SDP nije (u svemu) za Josipovićev nacrt novoga Ustava u kojemu će on putinovski vladati, istina je da se radilo o zajedničkoj uroti protiv demokracije i protiv Hrvatske jer da je Josipović bio osoba koja je mogla izvesti što je naumila, a nije, da se dogodilo što se nije dogodilo a s (još) većim razbojnikom možda se moglo desiti, neki privid demokracije morao bi ostati u obliku crvenoga predstavničkog tijela ili slične komitetske tvorevine, a tko bi ju činio ako ne SDP-HNS koji se tada ne bi uopće morao osvrtati na zakone i propise, odnosno mijenjao bi ih i prilagođavao sebi (u čemu ima iskustva).

Eto, zato je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničim izborima bila tako katastrofalan udarac crvenima jer je urota propala a sami su loše stajali u anketama i bijahu posve izbezumljeni. Pokušali su tu svoju tragediju nadomjestiti terorom u Hrvatskom saboru, ali je sve na kraju završilo bijedno i samo su dodatno iziritirali javnost koja je saborskom sastavu dala (ipak) ocjenu dovoljan, što je također anketarska laž i prijevara. Doduše, ne bi bilo dobro da je takav sastav Sabora ocijenjen nedovoljnim jer se s tom ocjenom treba ponavljati razred, na što bi ekipa rado pristala i školovala se još četiri godine.

Što sada imamo u Hrvatskoj? Raspušteni Sabor, tehničku Vladu koja se ponaša raspušteno i ignorira predsjednicu s čvrstim, tek započetim mandatom te je Kolinda u LažiŠto sada imamo u Hrvatskoj? Raspušteni Sabor, tehničku Vladu koja se ponaša raspušteno i ignorira predsjednicu s čvrstim, tek započetim mandatom te je Kolinda u ovom trenutku jedina od naroda izabrana stabilna točka u previranjima, imamo raspuštene medije koji se po logici stvari tvrdo svrstavaju uz crvenu klatež, raspuštene političke analitičare, raspuštene govornike koji s vrijeđaju zdrav razum, imamo raspuštene granice, čak su i škole raspuštene. Živimo u raspuštenoj Hrvatskoj. U carstvu laži i bezočnih, infantilnih okretanja crvene kabanice u plavu boju.ovom trenutku jedina od naroda izabrana stabilna točka u previranjima, imamo raspuštene medije koji se po logici stvari tvrdo svrstavaju uz crvenu klatež, raspuštene političke analitičare, raspuštene govornike koji s vrijeđaju zdrav razum, imamo raspuštene granice, čak su i škole raspuštene. Živimo u raspuštenoj Hrvatskoj. U carstvu laži i bezočnih, infantilnih okretanja crvene kabanice u plavu boju.

Neokomunistički transvestiti priređuju opsjenarske predstave poput umjetno nabrijane konvencije prije nekoliko dana koja je bila doista vrhunac licemjerja jedne potpuno izgubljene opcije i djelovala poput čovjeka koji je izgubio sve skrupule i sada, oslobođen moralnih opterećenja, laže, krade i vara gdje stigne, a njegova je bezočnost smiona i zato što zna da ima uza se i uličnoga policajca, to jest državnog. Na spomenutoj konvenciji bijaše na govornici ispisana ukradena krilatica druge stranke i druge opcije, u govorima pokradena temeljna načela drugih stranaka i drugih opcija, umjetno proizveden „nacionalni naboj“ koji u SDP-u ne postoji pa je nastao kratkotrajan muk nakon što je Milanović pozvao „domoljube i patriote“ te su prikupljeni esdepeovci u pravi mah pomislili da će u dvoranu ući Karamarko i HDZ, ali su onda potaknuti svojom „elitom“ razumjeli da se poziv odnosi na njih premda nisu što je rečeno i počeli pljeskati, pridizati se, eto treba dobiti izbore pa makar se narodu lažno prikazivali kao domoljubi jer narod voli dom i domoljube makar i krivotvorene, narod ne pamti i nema pameti, hajdmo to iskoristiti da možda ipak dobijemo izbore i zajašimo ga drugi put.

Treći put, to jest četvrti put. Kad uspijemo, misle crveni, pola Hrvata poslat ćemo u Njemačku, a pola u Siriju. Upravo je nevjerojatan bio govor socijalno osjetljive, obitelji i kućnim ljubimcima posvećene, dražesne Milanke Opačić koja je ne spominjući izrijekom svoje Srbe, ali u stvari vrlo izravno rekla da su ljudi s imenima i prezimenima koja nisu hrvatska – domoljubi, za razliku od hrvatskih prezimena „koja su opljačkala Hrvatsku“. Drugim riječima, srpska manjina voli i ljubi Hrvatsku za razliku od Hrvata i ta je manjina inkorporirana u vlast SDP-HNS-a spasila Hrvatsku od hrvatskih razbojnikakoji su stavljali balvane na put hrvatske budućnosti i spriječili da „Hrvatska raste“.

O ratu, o srpskoj agresiji čiji je lavlji dio predstavljala upravo pobunjena srpska teroristička manjina – ne ćemo govoriti na konvencijama, vele oni, ali hoćemo o „varvarskoj zemlji Srbiji“ jer su Srbijanci nešto drugo nego mirni, marljivi i Hrvatskoj odani Srbi prečani, te je tako na konvenciji povučen bolan rez i iscipelarena Srbija, što je još jedan divovski iluzionistički zaokret stranke prepune jugofila i srbofila, nepravedno svedenih u srbijanskom tisku na ustaše i luđake.

Da, kada sam nabrajao što sve imamo u Hrvatskoj, gotovo sam zaboravio na izbjeglice od kojih će se mnogi u vrijeme izbora naći u Hrvatskoj, ući vjerojatno u istom broju ili i mnogo više preko srbijanske granice, a ako svi uokolo zatvore granice i Hrvatska se naše u sendviču– mnogi tu i ostati, pa nema razloga da i oni ne biraju zastupnike u parlamentu, nema razloga da u Saboru ne glasuju za šerijatske zakone koji ionako ne bi bili lošiji od ovih donesenih u zadnje četiri godine.

Jedna fotografija koja je lutala Internetom dobrano je prodrmala javnost – grad šatora u Mini nedaleko od Meke, stotinu tisuća šatora iz Tisuću i jedne noći pa i boljih jer ovi imaju klimatizaciju i teflonsku zaštitu od sunca i požara, vodu, kuhinju, kupaonicu. Samo saune nema. I prazni su, osim kada je hadž (koji je ove godine završio tragedijom). Saudijska Arabija ruga se Europi i njezinim problemima s izbjeglicama, Saudijska Arabija ne prima izbjeglice svoje vjere, ali nudi Europi velik novac za izgradnju džamija posebno u Njemačkoj, ne puno džamija, samo pet stotina. Veliki politički vizionari kojima je takav tijek stvari privlačan, već govore (u stvari) o jednoj velikoj državi koja će se prostirati na tri kontinenta i obuhvaćati Europu, sjevernu Afriku i prednji Istok, na bezgraničnim demokratskim temeljima i ljudskim pravima, posebno pravima žena da budu bičevane ako ne budu dobre.

Europa je na sličnoj kušnji kao Hrvatska početkom devedesetih. Ili će se boriti ili će nestati.

Usporedo s futurističkim projektima, u početnoj je realizaciji jedan koji želi uvesti red u sadašnju situaciju na područjima Sirije i Iraka, u čemu treba uzeti u obzir povijest IzbjegliceHoće li se izbjeglice onda vratiti u Siriju i Irak? Da, velik dio onih koji su sada u Turskoj. Oni koji su u došli u Europu, ne će se vratiti, ostat će jer su poslani da ostanu, a ne da se vraćaju. Dio su dalekosežnoga plana Unije na tri kontinenta, dolaze i dalje i djeluju upravo nadmoćno, ne traže mrvice sa stola nego stol sam, biraju gdje će ostati pa im čak i istočni dijelovi Njemačke nisu zanimljivi.da bi bila moguća bilo kakva budućnost, to jest vidjeti koja je to europska bagra i u kojim trenutcima povijesti oblikovala državne granice na tom trusnom području, uključujući i ruski (caristički i komunistički) obuhvat muslimanskoga Kavkaza i Zakavkazja – u čemu je i odgovor na aktualno rusko upletanje u krizu jer Rusi nisu toliko glupi da ne bi shvatili kako sav taj kaos može i njih dobro prodrmati te su odlučili navaliti na „kalifat“, a morat će ih slijediti i Ameri premda protiv volje jer ih je sirijska „oporba“ prevarila, Njemačka je već rekla da nema problema s Asadom i može za sada ostati ako baš mora, Iran je spreman, Francuzi su već u zraku s bombarderima i može se očekivati da smo svjedoci početka kraja bestijalnoga kalifata koji je zazoran i Al Quaidi. A kada „kalifat“ bude skršen ili kada se vidi da je pobjeda nad njim blizu, sastat će se velike sile na Jalti i odrediti tko kamo i gdje što, suniti tu, a šijiti ovamo, povući će nove granice na zamljovidu i uglavnom sve krivo učiniti da nitko ne bude zadovoljan. A onda ispočetka. Možda u međuvremenu zavlada kratkotrajni mir.

Hoće li se izbjeglice onda vratiti u Siriju i Irak? Da, velik dio onih koji su sada u Turskoj. Oni koji su u došli u Europu, ne će se vratiti, ostat će jer su poslani da ostanu, a ne da se vraćaju. Dio su dalekosežnoga plana Unije na tri kontinenta, dolaze i dalje i djeluju upravo nadmoćno, ne traže mrvice sa stola nego stol sam, biraju gdje će ostati pa im čak i istočni dijelovi Njemačke nisu zanimljivi. A Hrvatska? Ona je sada i opet doista zemlja u tranziciji, sve dok ne postane stalnim odredištem u crnom scenariju. Za sada je samo sirna zemlja s rupama, vrlo protočna na svim mjestima, a ima naznaka da će izbjeglice otkriti „južni tok“, ljepote Jadrana i hrvatskih otoka. A tko bi toj ljepoti mogao odoljeti? Hrvatska ih vabi pripremama smještaja na Prevlaci odakle će ih prevlačiti kopnom ili morem, kopnom valjda do Šentilja a morem do Savudrijske vale konvojem na čijem će čelu ploviti leut s tri hrvatska ministra koji će se prvi prevrnuti.

I dok se mi zabavljamo s izbjeglicama, papa krstari Sjedinjenim državama, drži plemenite govore i poziva migrante u SAD, Europsku uniju, govoreći općenite fraze o ljubavi, s naglašenom ekološkom temom. Svugdje mu priređuju ovacije i to jako godi katoličkom uhu koje je oduševljeno što je nakon političkoga pape Ivana Pavla II. i katoličkom tradicionalizmu posvećenog Benedikta, dobilo estradnoga papu koji se vozi u „fići“ i jede sa siromasima, govori u američkom Kongresu i na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda gdje mu plješću političari i misle si svoje. A dok se papa Franjo tako srdačno obraćao imigrantima u Sjevernu Ameriku koji su prije nekoliko stoljeća u velikom valu uništili američke domorodce, u Srbiji je čini se zdušno radio papinski nuncij te izjavio – ako je vjerovati srbijanskom tisku – da Stepinac ne će biti proglašen svetim dok ne završi „javna rasprava“ između „hrvatske i srpske Crkve“, a rasprava će se voditi u okviru komisije potaknute iz Vatikana, to jest od pape Franje, koji je kao svećenik i biskup također djelovao u vrijeme jednoga totalitarnog režima i ne postoje bjelodani dokazi da se suprotstavljao vlasti tako odlučno kao Stepinac režimu u NDH. U svakom slučaju, katolički „narod nade“ zbog nepravednoga rigorizma u rečenoj kauzi - doživljava Franju s manje simpatija nego što bi bili prirodno.

U New Yorku su se, osim pape, okupili mnogi svjetski državnici i državnice, pa i državni četnik Nikolić, a glavna tema je u stvari bila nov odnos snaga u svijetu koji nije „prepoznat“ u Vijeću sigurnosti gdje sjede saveznici iz Drugoga svjetskog rata i isključivo oni, kao da je taj rat završio prije dvadeset a ne prije sedamdeset godina. S pravom se pitaju Brazil, Indija i Njemačka zašto one ne bi bile stalne članice u Vijeću sigurnosti. Hrvatska se ne pita. Ona je nestalna.

Hrvoje Hitrec