Luburićeve žrtve : Godišnjica vješanja 55 partizana: Ubijeni jer su se borili za slobodu Sarajeva

Građani Sarajeva obilježili su danas tragičnu godišnjicu kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. godine u nekadašnjoj Aleji kestena (danas Filozofski fakultet) u Sarajevu, odlukom ustaškog suda obješeno 55 antifašista. Cilj je bio uništiti otpor partizana koji su se borili za svoj grad, državu, porodice i antifašističke vrijednosti.
"Obješeni su po naredbi ustaškog komandanta Maksa Luburića radi likvidacije pokreta, kako bi se omogućilo povlačenje njemačkih jedinica prema Hrvatskoj i Sloveniji. Obješeni su noću, većinom su bili već mrtvi jer su prethodno mučeni, a potom su ih prebacili u sklonište na Darivi. U akciji čišćenja ubili su i izmasakrirali 800 patriota u tzv. Berkovića vili, kasnije nazvanoj Luburića vila, a imali su i spiskove svih porodica antifašista. Posljednje što su uradili je transfer 450 logoraša u pravcu logora Jasenovac, ali oni nikada nisu stigli tamo već su ubijeni", rekao je 92-godišnji Šerif Biser, predsjednik SUBNOR-a Općine Centar.

Prisjećajući se tih dana, Biser kaže kako je 10.000 partizana oslobodilo ovaj grad, a 1.500 ih je dalo svoj život za slobodu. Spomenik koji se nalazi ispred Filozofskog fakulteta u Sarajevu podigli su uz pomoć Općinskog vijeća i Općine Centar.

"Smatramo da je ustaški zločin jednak četničkom, odnosno to je sve fašistički zločin. Član moje porodice je jedna od žrtava. S aspekta vrijednosti očekujem da cijela BiH i svi u politici nedvosmisleno osude fašističke zločine. Bio je to zločin protiv ovih ljudi, njihovih porodica i protiv vrijednosti za koje su se borili. Smatramo da svi u političkom životu treba da stanu u odbranu tih vrijednosti", rekao je Reuf Bajrović, predsjednik Građanskog saveza.

Organizatori ovog događaj postavili su lutku na vješala, koja je imala krvave ruke. Ovaj tužni i strašni prizor predstavlja tragični događaj od prije 72 godine koji je potresao cijeli grad i državu. Imao je za cilj da zastraši Sarajlije i sve partizane koji nisu poklekli. Većina ubijenih su bili muslimani i nekoliko Srba antifašista. Među njima su bila i trojica daižda Taibe Šarić koja je plačući gledala u prizor ispred nje.

"Obješena su tri brata moje majke, a jedina sestra joj je poslana u logor. Svake godine obilježavam ovaj tužni događaj. Mnogo mi znači što ljudi dolaze, a pogotovo mladi, jer nisu bili ni rođeni u to vrijeme, ali ipak dođu i poštuju to što su nastradali nevini", kazala je Šarić.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/godisnjica-vjesanja-55-partizana-ubijeni-jer-su-se-borili-za-slobodu-sarajeva/170328058#11

„Zanimanje i užas: Sredinom veljače 1945. Pavelić šalju pukovnik Vjekoslav Maks Luburić u Sarajevo s uputama da uništi pokret otpora. Sadistički kreativan stručnjak u policijskom teroru, Luburić je najavio svoje namjere u govoru večeru za više od stotinu lokalnih dužnosnika 24. veljače 1945. Dana 6. ožujka on prijeti smrću svima koji nisu uspjeli prijaviti članove otpora. On je tada uspostavio „zločinački rat sud zapovjednika pukovnika Luburića” i donio osamdeset i pet ljudi pred sudom tijekom ožujka 1945. godine trideset i jedan su osuđeni da se objesi, a ostatak su dobili zatvorske kazne. No, proizvoljna ubojstva otišao dalje od onih izveden pred sud. Kao partizanske snage su približavaju gradu, pedeset i pet osoba je obješen s drveća u Marindvor ožujka 27-8 s plakata visio oko vrata čitanje „Živio poglavnik”. Mnogi drugi su bili mučeni i brutalno ubijen u vili u blizini mjesta zavjese. Poslijeratna komisija za ratne zločine identificirani 323 žrtava Luburić režima terora u Sarajevu. Rezultati njegova brutalnost je svjedočio landrum Bolling, mladi američki novinar koji je stigao u gradu 7. travnja nakon oslobođenja od strane partizanskih snaga. On je pokazao sobu sadrži tijela „naslagane poput cjepanice na vrhu jedan drugoga. Rekli su nam da su oni bili Srbi kojima su ustaše su objesili bodljikavom žicom iz lampe postove u Sarajevu”, rekao je on. Ljuburic je kratka vladavina terora konstituiran ustaškog a konačni groznu nasljeđe u Sarajevu. Kako su mu posljednjih sadistički djela su se provodi, sudbina sarajevska bio odlučio na bojnom polju u brdima oko grada.”
- Sarajevo: Biografija, Robert J. Donia, 2006.

Ubijeni su jer su rušili hrvatsku državu! A danas pupovci slobodnu šeću.

Regoč wrote:Ubijeni su jer su rušili hrvatsku državu! A danas pupovci slobodnu šeću.

Jel to onaj isti Luburić koji je kasnije pisao u istarskom izdanju Drine glasila ekstremne ustaške emigracije koje su hercegovački fratri na službi u Istri tako zdušno dijelili ispod oltara?

general Drinjanin i dr. Miljenko Dabo Peranić:

Pošto je ovo povijestni dokument koji je pridonio stopostotnom izmirenju ustaških i partizanskih sinova u Domovinskom ratu (1991-1995) za uspostavu Ponovne Obnovne Države Hrvatske, ja bih ovo točno ovako stavio.
On je ovo točno prepisao iz Istarske “DRINE” br. 3-4 1964. godine, st. 19-21 a nosi naslov: “PARTIZANI ISTRE I DALMACIJE – NA VAMA JE RIEČ”. Mile Boban, Otporaš.
A D R E S A I Z M I R E N J A
H. N. ODPORA SA HRVATSKIM PARTIZANIMA

čije je ideje kopirao i sproveo u djelo ratni zločinac Franjo Tuđman?

hehehe... zanimljivoga li štiva pravo prosvjetljava:

https://otporas.com/tko-je-pisao-poruka-izmirenja-ustasa-i-hrvatskih-partizana/

Poruka izmirenja h.n. Odpora s hrvatskim komunistima (Drina, 1964)

Donosim ovdje povijesnog značenja PORUKU IZMIRENJA… koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964 godine, strana 18-21.

[ad id=”93788″]

Ovu PORUKU IZMIRENJA je napisao glavni zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

PORUKA::

Rat je zamukao i puške zamukle. Jugoslaviju je trebalo srediti i urediti administraciju.

Dolazi do prvih razočaranja. I što dalje sve to gore. Srbski su elementi počeli iztiskivati hrvatske partizane i u samoj Dalmaciji i Istri. Ne radi se tu samo o direktorskim mjestima, boljim plaćama, odgovornim službama, nego i samim pomorskim položajima, a za koje se Istrani i Dalmatinci smatraju najpozvanijima, i to s pravom.

Posebno je nezadovoljstvo zavladalo medju vojnim častnicima i dočastnicima Jugoslavenske Armije. Potomci starih Uskoka su uvidjeli da ih se udaljuje od odgovornijih mjesta u koris srbskog kadra, da im se onemogućuje napredovanje u činovima, pohadjanje pomorskih vojnih akademija i slično. Istarski i dalmatinski partizani su se osjetili prevarenima.

Istranin se bunio, Dalmatinac brundao, a Hebrang sa svojom ekipom tražio zaštite kod Staljina. Ovaj, koji nije volio vidjeti jednu jaču Jugoslaviju, bio je više sklon ideji hrvatskih komunista, pa čak i stvaranju jugoslavenske federacije u smislu Hebranga sa republičkim vojskama, te ih je otvoreno i pomagao. Srbski su komunisti reagirali i nisu se htjeli pokoriti Staljinu. Nadolazi 1948 g. osuda kominforma. Pada Hebrangova glava, zatvori se pune hrvatskim komunistima, (i antikomunistima, otvara se Goli otok, postavlja se Antu Josipovića, oca Ive Josipovića, današnjeg predsjednika RH, za glavnog upravitelja istoga, mo. Otporaš) i na javu izlazi Goli Otok. Istrani i Dalmatinci su s gnjušanjem ustanovili da su žrtvama postali samo hrvatski komunisti, u dobrom dielu upravo dalmatinci i da su denuncianti bili uglavnom Srbi.

Nastaje problem kod hrvatskih partizana. Vide da se bratstvo i jedinstvo pretvorilo u srbsku egemoniju, kao i u kraljevskoj Jugoslaviji. Istranin i Dalmatinac ne mogu glumitite počinju stradati. Odbacuje ih se sa odgovornijih mjesta i nastoji poslati u njihovu Istru ili Dalmaciju. Srbi se naveliko bahiću kako po svoj Dalmaciji tako i po istri. Vicko Krstulović se mora povlačiti prema Dalmaciji a Vici Buljanu je povjereno igrati se Alkarskog vojvode.

Ideja Jugoslavije ili zajednice Hrvata i Srba, pa ma u kakovom obliku se ona propagirala, je zauviek pokopana u srdcima onih, koji su se za nju u jednom momentu, premda nesviestno, borili.

PARTIZANI ISTRE I DALMACIJE – NA VAMA JE RIEČ

Napravimo bilansu zadnjih 20 godina.

Ne govorimo o našem seljaku, kojemu ogorčiše beogradski diktatori i ono malo života, koji mu da je škrti krš.

Ne govorimo o ribaru, koji uz tegobe noćnog nespavanja mora smoći sredstva da plati porez, da uzdigne djecu i odhrani obitelj.

Govorimo o Tebi, kršni Istrianče i Dalmatinče, koji si pred talijanskim zulumom pobjegao u partizane i doživio “oslobodjenje”; o Tebi, koji i danas služiš Titovu vojsku, i koji se buniš što ne možeš napredovati i prosliediti školovanjem, dok Titovi “drugovi” s onu stranu Drine završavaju pomorske akademije, dolaze na tvoje more, preuzimaju kapetanska mjesta, koja su vjekovima ponosno držali Tvoji djedovi, te Te tako guraju i iztisnjuju iz Tvojeg položaja i kradu Tebi, i to u Tvojoj vlastitoj kući, Tvoj svakidašnji kruh. Govorimo o Tebi, koji moraš slušati “časove” o plivanju od onih koji mora nikada nisu ni vidili, i koji Ti sole pamet kako treba ploviti, Tebi, koji si srastao s morem i cieli svoj život na njemu provodiš.

Pogledaj oko sebe! Koliko je u vojnoj mornarici Istrana i Dalmatinaca medju Tvojim predpostavljenima? Došlo je vrieme, kada Te uvjeravaju da više ni ne znaš što je more! Predji su Ti bili umni morski orlovi; no, pogledaj u Pomorsku Enciklpoediju: radi “bratstva i jedinstva” Tvoje Hrvatsko more je postalo SRBSKIM!

Kralj Krešimir IV. je ponovno nazvao Jadran “našim hrvatskim morem”; Dubrovnik je vjekovima prkosio svim morskim olujama; sjeti se pomorske bitke pod Visom, koju su odnieli Tvoji djedovi; zamisli nadljudske uskočke gusare, koji su stoljećima prkosili Sinjoriji, kao i nekada i Morski Župani sa svojim Neretljanima; – sve, sve Ti to sada moraš zaboraviti, da, svu tu slavnu prošlost od 800 – te godine na ovamo, kada su se Tvoji pradjedovi počeli boriti s tudjincem za svoje more i svoje otoke. Već preko 1150 godina Tvoji predji pišu i mačem i perom hrvatsko ime po morskim valovima i po kršu otoka. Podsjećam Te Tvoje slave, Tvog imena i Tvog mora, kao i Dubrovačkog zvonca, koje je Srbima davalo do znanja, da moraju u predvečerje napustiti gradske miri (zidine).

Mnogi su se od Vas demobilizirali , jer nisu više mogli trpjeti sve te nepravde.

Došao si u civilni život. Niesi li medjutim naišao na sve to isto i u civilu? Opet Srbi “sve i svuda”! Opet moraš biti pokoren tudjincu! Zar zbilja Istranin i Dalmatinac nije više sposoban upravljati svojom lukom, voditi civilnu vlast i upravljati brodom? Zar su samo Srbijanci sposobni imati dvaput veću plaću od Tvoje, voziti se autom, imati vlastite vile, bolje zalogaje, zubatiju ribu, širi pogled i čišći zrak? Krepki potomče nepobjedivih Uskoka, kojima ni sva Venecija nije mogal odoljeti, sada kada Si “oslobodjen” postao Si većim robom, nego li su bili Tvoji predji!

……………..

Znam da Te sve to peče, kao i mene, koji se nisam borio pod zastavom “bratstva i jedinstva”. Nepravda nas je zbližila i zlo pobratimilo. Bije nas ista prekodrinska ruka.

Ne misli, da Ti prigovaram, što si se borio za to “bratstvo i jedinstvo”; sviestan sam da su Ti ga nametnuli, jer si se borio za svoju Istru i za svoju Dalmaciju, a ne za veliku Srbiju. Sada, kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela “U”, kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.

Zovu me reakcijom; a evo sada i Ti reagiraš na sve one nepravde koje nas zajednički biju!

Brat mi je bio Domobran, koji se je borio samo za ovaj svoj krš, ovo naše more, za svoj dom, za koji se danas boriš i Ti, te tako i Ti postaješ Domobran.

Bio sam se ustao proti preko drinskih uljeza, koji su za kraljevske Jugoslavije činili ono, što Tebi danas čine: da, bio sam se ustao za Hrvatsku, kao i Ti danas ustaješ.

Kako vidiš idemo istim putem. Jedno smo, samo što ja živim u ilegalnosti, a Ti u legalnosti, što Ti je u rukama oružje, a ja sam praznih ruku. Šuvaj svoje mjesto, jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas, kada ćeš moći petokraku zamieniti kockastim grbom i postati gospodarem našem moru i našoj Hrvatskoj.

Od danas budimo samo jedno: samo borci za Hrvatsku!

U cijelosti i u originalu sam prepisao ovu PORUKU IZMIRENJA … koju je napisao prije 64 godine glavni zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN.

http://kamenjar.com/poruka-izmirenja-ustasa-i-hrvatskih-partizana/

TUĐMAN KORISTIO “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA” U OBNOVI HRVATSKE DRŽAVE

Tko je iz biliza pratio hrvatsko nacionalno gibanje dra. Franje Tuđmana mogao je uočiti da je on dao jedan veliki naglasak na politiku HDZ “da nećemo rušiti, nego graditi, da se nikom ništa neće loše dogoditi…”, osvjedočiti će se da je dr. Tuđman do temelja pročitao i proučio Maksa Luburića “PORUKA IZMIRENJE USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.” koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., strana 18/21

Na ovu gore navedenu poruku prilažem pismo kojeg sam pisao mojem nećaku Mili, Mišo, Boban u zrakoplovi iz Clevelanda do Austina, Texas:

Jedno pismo za sve nas!

U zrakoplovu od Clevlanda do Austina, 22 siječnja 1990.

Dragi moj Mišo,

Neću ti pisati dugo pismo iako sam mislio. Nalazimo se u inflaciji vremena, tj. dok se ovo pismo piše mnoge stvari se dogadjaju i to u korist hrvatske slobode, demokracije i hrvatske države. Primio sam tvoje pismo prošli tjedan. Sve sam razumio i hvala ti na informacijama, i to iz više razloga:

1.) Pozvan sam na Prvu Konvenciju HDZ u Cleveland (Ohio) 20.21 siječnja 1990. Bilo je lijepo vidjeti 71 delegata iz Amerike i Kanadae. Ja sam predstavljao državu Texas. U mojim preko 1500 rodoljubnih i političkih sastanaka u emigraciji, vidio sam i doživio svašta, ali nisam doživio jedno sveopćehrvatsko oduševljenje kao na ovoj Konvenciji. Kako su Hrvati inteligentni i civiliziran narod! Bilo je tu: Doktora, profesora, inžinjera, privrednika, biznesmena, svećenika, građevinaraca i svih drugih. Lica su izrazito vesela bila i u nekoliko puta suzama radosnicama bila orošena činjenicom da je konačno došlo vrijeme da se uljudno može sjesti za okrugli stol i oni iz BRIGADA i oni iz BOJNI i raspravljati o sudbini i budućnosti hrvatskog naroda. Gosp. Franjo Tudjman – predsjednik HDZ – je krasio ovu Konvenciju.

2.) Vjesnik HDZ je državotvoran i u prvi pet brojeva je više-manje izrazio moje želje kao i želje mnogih drugih. Nadopunjati ćemo ga od sada svi zajedno i neka nam to bude naša sveta hrvatska dužnost.

Ja znam da ima na pomolu i drugih političkih organizacija u Hrvatskoj koje bi željele doći do punog izražaja u ovim povjestnim trenutcima. I to je dobro, jer je to izražaj dobre volje, nacionalnog izražaja i demokracije. Ali, mišljenja sam da je u iseljeništvu gosp. Tudjman osvojio teren i srca mnogih. Takodjer sam mišljenja da je on jedini koji je najmjerodavniji predvoditi hrvatski narod k svom nacionalnom suverenitetu u ovim povjetsnim trenutcima kako bi mogao skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti i prošlosti onih Hrvata koji su svoje idealizme uzidali u ZAVNOH-oj i AVNOJ i tako bili prevareni. Kao što je u svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio da je on odgovoran za Ustašku revoluciju i kao takav je mjerodavan pružiti ruku pomirenja hrvatskim partizanima i hrvatskim komunistima i pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer se je borio protiv jednih i drugih. Osim toga gosp. Tudjman je poznati povjestničar koji gleda stvari najmanje sto godina unaprijed, što bi se i kako moglo reći o njemu i drugima, kakav bi se film o njemu mogao snimati, ili kao o RODU ili kao o IZRODU. On je bez dvojbe izabrao ovo prvo i skinuo partizansku kapu kao što je i Maks Luburić skinuo ustašku. Koliko je gosp. Tudjman dalekovidan u svom programu, najbolje se može očitovati iz odgovora na upit: Šta on misli o generalu Luburiću, odgovor je glasio: Oba smo mi hrvatski generali.

3.) Na 24-25 veljače o.g. će se održati GLAVNA KONVENCIJA HDZ u Zagrebu. Najmanje dva “Chartera” će doći sa ovog americkog kontinenta s Hrvatima, delegatima HDZ. Ovi Hrvati će predstavljati iseljeništvo a i svoje organizacije ako to hoće i žele. Samim ovim sazivom će se udariti pečat demokracije HDZ-ci. Ako dodje do zabrane tada će se održati u Beču. U svakom slučaju Konvencija će se održati. I HNO će imati delegate (2) koja će biti na Konvenciji u Zagrebu, odnosno Beču, jer je HNO i srcem i dušom za državotvorni program HDZ.

Dužnosnici HNO su se sastali u subotu večer (20.1.90.) i raspravljali skoro cijelu noć, što i kako dalje nastaviti s radom HNO; odlučeno je da je za sada MISIJA HNO dovršena i da se naša buduća djelatnost usmjerava u pravcu rada HDZ. Predlagalo se je da ja podjem kao delegat, ali opreznosti radi – jer nikada ne znaš šta se može desiti – izabrana su druga dvojica. Ja ću tebi naknadno javiti. Ti svakako nastoj biti nazočan na Konvenciji kao promatrač. Svakako nastoj – kažem nastoj – sa svojom ekipom pridonijeti što više možeš da se preko TV Zagreb prenosi što više. Delegati dolaze u petak a odlaze u ponedjeljak. Neće biti vremena za razbacivanje.

4.) HDZ je u išeljenistvu do sada – u ovo kratko vrijeme – uspjelo povratiti poljuljanu i izgubljenu nadu medju Hrvatima tako da se sada svaki osjeća kao da je deset stopa visok. To oduševljenje nam je potrebno jer se pred nama nalazi velika i odgovorna zadaća. Samo velikim oduševljenjem možemo mase okupiti, i samo masama možemo povratiti one izgubljeno u krilo Hrvatske. U protivnom slučaju će biti zli jezika koji će širiti priče da je HDZ prodalo BiH kao što je bilo zli jezika koji su govorili da je Poglavnik prodao Dalmaciju Talijanima, iako nikada nisu mogli pokazati kopiju čeka.

5.) Raspitaj se kod uprave HDZ za savjete kako osnovati ogranke u Sl. Požegi (ogranak HDZ Mato Boban) u Sovićima a u Grudama ili Drinovcima (ogranak HDZ Braća Šimići ili slično. Svakako, treba ime stavitu na raspolaganje svima, tako da svi sudjeluju u odlukama. Nemoj stati po strani. Predloži u upravi HDZ potrebu jednog MOTTO-GESLO oko kojeg će se Hrvati i gradjani Hrvatske okupljati. Predloži ovaj kojeg sam ja predložio u jučer, u nedjelju na Konvenciji a gosp. Tudjman presto i zapisao: NAŠ PROGRAM, NAŠE IME A ZOVEMO SE HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA.

6.) U mome pismu mojim komšijama – na Veliki petak 1988. – sam priložio sliku Nikaraguvanaca kako su se oni sastali i učinili Nikaraguansko Nacionalno Izmirenje. Tada sam sam sebi rekao da ću se svim raspoloživim i demokratskim sredstvima boriti da i ja budem na sliki Hrvatskog Nacionalnog Izmirenja. I hvala dragom Bogu to se je ostvarilo u Clevelandu (Ohio) u nedjelju 21.1.1990. (Slika je uistinu izišla u časopisu Matice Iseljenika Hrvatske na stranici 42 za prosinac 2009., mo., danas četvrtak 28 srpnja 2016. Mile Boban). Tko vjeruje i čeka, taj i dočeka. Ja sam zagovarao, vjerovao i dočekao da budem na slici Hrvatskog Izmirenja. Sada to trebaju bez bojazni i drugi učiniti. Navik on zgine ki živi ko janje. Dragi moj Mišo namjerno sam ti hrvatsku poznati Zrinjskih i Frankopana izmenio, jer ako ćemo živjeti kao janjci, nestat će nas kao narod.

http://kamenjar.com/tudman-koristio-poruka-izmirenja-ustasa-hrvatskih-partizana-obnovi-hrvatske-drzave/

IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA!

Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego “središnja” ili “stožerna” politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore – temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih – također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom “Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?”, objavljenom u “Otporu”, kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli “Nacionalno Pomirenje”, kao drugu “općehrvatsko jedinstvo”, kao treće “djelatnu vezu domovine i izbjeglištva”, a kao petu “nadideologijsku nacionalnu borbu”. Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje “Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima”, objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj “Drini” 1964. Tada je urednik časopisa “Otpor” bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (…)

Kratka povijest normalne Hrvatske.

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (br. 3-4/1964.).

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk – usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić, generak Drinjanin.

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum – stvaranje hrvatske države – stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.
Kanadske turneje
5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme – oko 1980. – osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u “Lisinskom”. Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

Šuškova misija

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet “Tuđmanova gubernatora za BiH”. Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač – Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

Ovih deset točaka “Izuma Maksa Luburića” za cijelo mogu netkome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H.

https://hrvatskoobrambenostivo.com/2017/02/27/izum-maksa-luburica-u-deset-tocaka/

Ja sam malo to proucavao ovih dana ...Luburic je u tom Sarajevu bio u suštini jako kratko tj pred sam kraj kad su se Švabe povlacile pa onda da se uguši pokret otpora u samom gradu i to.

---
Cak su i onog Waltera Švabe ubile a godina je 45.



In early April, he visited the city's main post office and electrical generating plant to ensure that they had not been sabotaged by withdrawing German forces. While visiting a tobacco factory at midnight on 5–6 April, Perić was killed after a German soldier hurtled a hand grenade at him. Perić's death made him one of the last Sarajevans killed in World War II.^[9] At around the same time as his death, most German soldiers in Sarajevo had either left the city or were captured by the Partisans.

https://en.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Peri%C4%87