Ruske vojne operacije na Istočnom Jadranu 1806.-1807.

 Vojno diplomatska afera s Bokom kotorskom

Od sedamdesetih godina XVIII. stoljeća Carska Rusija tražila je uporište na Sredozemnom moru kako bi u slučaju potrebe mogla ugroziti Bosporski tjesnac od strane Dardanela. Krajem 1769. Katarina II. uputila je prvi put dva baltička flotna odreda. Njen miljenik admiral Orlov imao je zadatak buniti kršćansko stanovništvo na Peloponezu protiv Turaka. Zahvaljujući sretnim okolnostima on je iduće godine u zaljevu Cesma potpuno uništio brojčano daleko nadmoćniju tursku flotu. Pod vladavinom Katarinina sina Pavla I. operacije na Sredozemlju nastavlja admiral Ušakov (blokada Malte, iskrcavanje u Napuljskom Kraljevstvu, zauzimanje Jonskih otoka). Rusi učvršćuju odnose s Crnogorcima. Kada Pavao I. ( ruski car ) istupi iz druge protufrancuske koalicije (1799.) rusko se brodovlje povlači u Crno more. U nekim od ovih pomorskih operacija zatekli su se i trgovački brodovi Dubrovačke Republike. Navodno su kod Cesme i drugdje pomagali Turke, a na Malti opskrbljivali opsjednute Francuze. Rusi im to neće zaboraviti!

Na početku vladavine Aleksandra I. rusko-crnogorski odnosi slabe. Kada se Crnogorci pokušaju približiti Francuzima, Rusi opet obnavljaju svoj utjecaj. Početkom 1804. ruska eskadra stiže na Krf. Glavni zapovjednik general Lasci iskrcava pješačke postrojbe na Apeninski poluotok da bi s Englezima i vojskom Napuljskog Kraljevstva djelovao protiv Francuza. Koncem ljeta 1805. Aleksandar pristupa trećoj protunapoleonskoj koaliciji i šalje još jedan odred baltičke flote.

 Taj odred (pet linijskih brodova i jedna fregata) pod zapovjedništvom viceadmirala Dimitrija Nikolajeviča Senjavina (1763.-1831.) bio je dotrajao: „Već u početku plovidbe vidjelo se da su brodovi loše opremljeni: jedra su bila trula, jarboli crvotočni, na brodovima nije bilo gromobrana ni sisaljki. Čak ni svi topovi nisu bili ispravni...".

Senjavin se usputno zadržava u Portsmouthu kako bi obavio najnužnije popravke. Ujedno obnavlja zalihe živeža i pitke vode. Kupuje i dva brika. Izbjegavajući neprijateljsko brodovlje oprezno plovi put Sredozemlja. U siječnju 1806. konačno sidri ispred Krfa te preuzima vrhovno zapovjedništvo nad pomorskim i kopnenim snagama u Jonskom moru.

Zadatak mu je:

- štititi Jonske otoke
- spriječiti neprijatelja da se približi obalama Balkanskog poluotoka
- pomagati kopnene operacije na Apeninskom poluotoku.

Drži se da su Rusi tada na Sredozemlju imali osim eskadre od šesnaest linijskih brodova i 9000 pješadinaca na Krfu te 3000 na obližnjim otocima. Očekivao se dolazak još dvadeset i šest brodova sa 7000-8000 momaka.

Iako je poslije bitke kod Trafalgara (21. listopada 1805.) protufrancuska koalicija nadmoćno vladala svim morima, Napoleon u presudnoj bitki kod Austerlitza (2. prosinca 1805.) hametice potuče savezničke vojske. Austrija je prisiljena sklopiti mir u Požunu (26. prosinca 1805.) te među ostalim izručiti Francuzima teritorije Mletaka, Istre, Dalmacije. Francuzi su Boku kotorsku trebali preuzeti u roku od ,,šest tjedana, računajući od 1. siječnja 1806.". Taj rok bit će presudan po buduću osamnaestomjesečnu rusku prisutnost na istočnoj obali Jadrana.

Poslije austrijsko-francuskog primirja Rusi odustaju od operacija na Apeninskom poluotoku, a Senjavin ostaje s punim ovlaštenjima na Krfu i svu pažnju usredotočuje na Jadransko more, odnosno na Boku kotorsku.

Napoleonove trupe pod zapovjedništvom generala Molitora i vojnog komesara generala Lauristona sporo su nastupale kroz Dalmaciju „savladavajući teškoće kojima nema primjera ni u jednoj zemlji na svijetu". Pomanjkanje prometnica i zimsko vrijeme usporavali su marš premorenih vojnika. Topništvo i komora jedva da su mogli napredovati...

Kada je austrijski komesar Boke kotorske markiz Ghislieri objavio 10. veljače 1806. proglas o predstojećoj predaji Francuzima, Bokelji se uvelike uznemiriše. Odmah šalju poslanstvo na Cetinje i izjavljuju da su spremni boriti se protiv Francuza ako im pomognu vladika Petar I. Petrović (1747..-1830.) i viceadmiral Senjavin. Zbor na Cetinju odluči da će se Crnogorci i Bokelji zajednički oduprijeti Francuzima koji su u ratu s Rusijom. Vladika izjavi: ,Ne samo da sam spreman potući Francuze već ću znati udaljiti i Austrijance prije dolaska francuskih trupa. ..".

Na bokeljsko-crnogorskoj skupštini u Risnju proglašen je „sveti rat protiv Francuza". Vladika najavi skori dolazak ruskog brodovlja. Bokelji su se nadali da će im Rusi omogućiti slobodnu pomorsku trgovinu, dakle ono što im Francuzi nisu mogli osigurati. Tolikom oduševljenju za Ruse pridonijela je i uporna djelatnost ruskih diplomatskih predstavnika i drugih agenata.

Prvi odred ruskih brodova pod zapovjedništvom komodora Henrija Baillea stiže u Porto Rose 24. veljače. Austrijska baterija već je raspremljena i spremna za predstojeće evakuiranje. Rusi zarobe francuski korsarski brod što se zatekao na sidrištu. Crnogorci se spuštaju i zauzimaju strateške točke izvan austrijskih garnizona. Dvije kolone po 1500 momaka kreću put Risnja i Porto Rosea. Okupljaju se pod Herceg-Novim. Vladika traži od austrijskog zapovjednika predaju i prijeti da će u protivom narod zauzeti utvrdu na juriš.

Idućeg tjedna, 5. ožujka stiže i drugi ruski odred. Komodor Baille zahtijeva predaju svih utvrda ,,u roku od 15 minuta". Austrijski komesar Ghislieri odlazi na zapovjedni brod. Rusi ga upozoravaju da je rok do kojega su Francuzi imali preuzeti Boku istekao. Ghislieri popušta i naređuje austrijskom vojnom zapovjedniku neka otvori vrata svih utvrda. Austrijske orlove zamijene ruske bijele zastave s plavim križem...

Neki autori tvrde da je Ghislieri molio ruskog zapovjednika neka ispali barem jedan topovski hitac kako bi austrijskom caru mogao izjaviti da je utvrda Herceg-Novi pala u borbi i tako sačuvati čast Austrije! Taj markiz, inače Talijan iz Bologne koji je poslije Napoleonovog pohoda na Italiju prebjegao i stupio u službu bečkog dvora, igrao je veoma dvoličnu ulogu. Dva dana poslije (7. ožujka) piše iz Dubrovnika francuskom generalu Molitoru koji je s trupama bio dopro tek do Neretve: „Dragi moj prijatelju, pošto sam riskirao čak i životl (!) da bih isposlovao mirno zauzimanje Boke, morao sam napokon popustiti sili i ruske su trupe jučer zamijenile austrijske u tri tvrđave: Herceg-Novi, Kotor i Budva. Kada saznate pojedinosti, reći ćete da ni francuski komesar ne bi bio bolje postupio nego što sam postupio ja kao austrijski komesar..."

Francuzi su ogorčeni. Molitor izvještava (8. ožujka) generala Marmonta iz Makarske: „Austrijske jedinice, elita Thurnovog puka, iako nisu bile napadnute, iako im nije ponestalo hrane, iako ih nisu uznemirivali stanovnici garnizonskih mjesta (...), čak ne ispalivši ni jedne puške, dobile su naređenje da ustupe i ustupile su ruskim trupama 5. o. mj. sva utvrđena mjesta Boke kotorske, od kojih je samo ono glavno bilo u stanju izdržati opsadu is još manjom posadom."

Tada između Francuza i Austrijanaca izbije oštra diplomatska afera. Napoleon zadrži kao zalog Braunau u Gornjoj Austriji, a bečki Dvor povede istragu...

Prepadi na dalmatinske otoke

Strahujući da bi im najavljena francuska okupacija mogla ugroziti brodarstvo, glavni izvor njihove privrede, Bokelji su prihvatili rusku pomoć. Naime, Bokelji su tradicionalno gajili dobre odnose s Rusima, još od vremena Petra Velikoga, pa su se nadali da će im oni kao slavenska braća pomoći i zaštititi održavanje glavnih pomorskih veza s Crnim morem, Smirnom i Kretom. (U to vrijeme raspolagali su sa 396 brodova duge plovidbe: 28 nava, 127 brikova, 77 pulaka, 26 tartana, 129 peliga i 9 goleta!)

Pristigli ruski komodor Baily već 14. ožujka 1806. objavi ukaz o blokadi Jadranskog mora. Među ostalim, u njemu je pisalo (navodim po I. Zlokoviću): 1) da će sve luke i obale s desne i lijeve strane Jadrana (Golfo Adriatico) bilo francuske ili neutralne, u koje bi se Francuzi po nesreći uvukli, od danas pa unaprijed biti pritisnute jakom blokadom od gorespomenute (ruske) flote. 2) da nijedan brod spomenutih sila ne može voziti u zabranjene luke oružje, živežne namirnice ni bilo koju drugu trgovinu, pod prijetnjom da bude zaplijenjena roba i brod.

Konačno, 29. ožujka stigne i sam viceadmiral Senjavin s ostatkom ruske flote. Da bi mogli što uspješnije nadzirati istočne obale Jadrana, a ujedno i svu plovidbu na pravcu Jadran-Dardanele, Rusi odmah mobiliziraju čak 116 bokeljskih trgovačkih brodova. Bilo je ugovoreno da će posadama plaćati po 4-6 carskih talira mjesečno, a za troškove prehrane 7 talira. Svi ovi brodovi imali su status ruskih korsara, dakle vijorili su rusku zastavu. U Herceg-Novom utemeljen je ,,Ruski carski tribunal" koji je brinuo o podjeli i prodaji korsarskog plijena. Osim brodova i oružja, Bokelji su morali davati Rusima živežne namirnice i druge potrepštine, pa čak i novčane pozajmice. Za primljene stvari Rusi su izdavali „obveznice" koje Bokelji poslije nikada neće uspjeti naplatiti...

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25445-f-baras-ruske-vojne-operacije-na-istocnom-jadranu-1806-1807-2.html

Čim su se učvrstili u Boki, Senjavin upućuje pojedinačno ratne brodove i bokeljske korsare put srednjodalmatinskih otoka. Cilj mu je: upoznati raspoloženje pučanstva, odnosno poticati ih protiv Francuza koji nastupaju. Sačuvan je suvremeni zapis o prvoj posjeti ruske ratne mornarice Visu. Donosim ga u prijevodu:

„Dne 30. ožujka 1806. - bila je Cvjetnica - oko sedam i po sati ujutro ruski šambek naoružan sa šest topova projedri ispred luke i usidri se u „mrtvoj luci" koja je udaljena pola milje zapadno od uvale Rogač. Oko jedanaest sati doplovi čamcem časnik u lučki ured i zatraži neka odmah pristupe predstavnici vlasti. Kada dođu mirovni sudac Vicko Lukšić i njegov pomoćnik Ivan Dojmi, stane ih nagovarati neka potpišu akt o predaji Rusiji. Kako je Vis ovisio od više vlasti na Hvaru, sudac odbije išta uraditi bez ovlaštenja pretpostavljenih. Čuvši odgovor časnik se vrati na brod. Onda u tri sata poslije podne šambek uplovi u luku i stane tući topovskim kuglama gdje god je bilo sakupljenog naroda, osobito po trgu župne crkve. Tamo brzo zatvore sveto otajstvo koje je bilo izloženo klanjanju, a narod se razbjegne.

Kada šambek doplovi nasuprot otočića Pirova, uputi na obalu veliki čamac s tridesetak naoružanih momaka predvođenih časnikom, istovremeno pucajući desno i lijevo da bi ga štitio. Čim vojnici stupe na kopno, zatraže neka dođe mirovni sudac. Ovaj je, međutim, spustivši se preko istočne strane otoka otplovio još u podne dobro opremljenom lađom put Hvara da bi dobio potrebna uputstva. Kada časnik to sazna, naredi vojnicima neka opljačkaju kuće suca i njegovog pomoćnika. Iz Lukšićeve kuće odnesu sve vrednije predmete, čak i opremu i sveto posuđe iz obiteljske kapelice. Kada vojnici upadnu Dojmijevu kuću, zateknu u molitvi ispred Gospine slike dvije časne starice, odmah se povuku ne napravivši nikakve štete. Čamac se vrati na matični brod, a stanovnici Visa sklonivši vrednije predmete, naoružaju se i odluče stražariti čitave noći da bi odbili svaki napad.

Slijedećeg dana dvadeset naoružanih vojnika ode u Komižu i zauzmu utvrdicu pokraj župne crkve u kojoj su se nalazila dva brončana topa kalibra od 10 libri te četiri, također brončana, mužara. Pošalju tamo čamac i prevezu tih šest oružja na šambek.

Ruski zapovjednik dođe 2. travnja s tridesetak vojnika na kopno i oni odnesu s Visa dva topa i dva mužara koji su branili kulu do kuće Perasti. Ta kula, kao i one obitelji Milesi i Hektorović, bile su izgrađene u davnim vremenima da bi poslužile za obranu od turskih prepada. Šambek 3. Travnja digne sidro i zaplovi put Kotora. Otočne vlasti vrate se s Hvara tek 6. istoga mjeseca..."

U ruskim strateškim planovima Vis nije imao posebnog značenja. Njima je bilo važnije uspostaviti uporišta na otocima bližima kopnu (Korčuli, Hvaru, Braču) kako bi mogli neposredno ometati napredovanje i učvršćivanje francuskih postrojbi. Vis će puno strateško značenje dobiti tek poslije odlaska ruske eskadre s Jadrana, kada će engleski flotni odredi uspostaviti u njegovoj luci moćnu bazu.
Poslije tog u vojnom pogledu doista bezazlenog pokušaja Rusi se okomljuju na Korčulu. Mjesto Korčula bilo je „utvrđeno dobrim zidanim bedemom visokim 24 do 40 stopa, flankiranim sa pet velikih kula naoružanih topovima". Od velikog je strateškog značenja. Tko ga je posjedovao, mogao je nadzirati pomorski promet u tjesnacu između otoka i Pelješca, odnosno plovidbu između srednje i južne Dalmacije.

Po svježem zapadnom vjetru 9. travnja poslije podne pojave se ispred Korčule tri ruska ratna broda (linijski, goleta i šambek). Linijski brod zasu grad topovskom i kartečnom vatrom. Dvije Korčulanke platiše glavom znatiželju. Izišle su na balkon da bi gledale velike brodove i bile pogođene. Sutradan pojavi se još trinaest ratnih brodova. Malobrojna francuska posada nije mogla pružiti ozbiljniji otpor. Navodno je barut bio oštećen i nisu imali dovoljno topovske municije. Jedan dio posade se preda, a pedesetak vojnika i jedan časnik povuku se u unutrašnjost otoka.

Po zauzeću mjesta ruski zapovjednik izda dva proglasa na hrvatskom jeziku u kojima traži da se prijave eventualno skriveni francuski vojnici, odnosno vojni materijal i počinjena šteta. Proglasi su datirani: Od Broda Asie u Korculanski Konavo na 12. aprila / 30 marza 1806. Potpisao ih je: Henry Baille, Cesaro Ruski Sapovjednik od Skvadre Morske u Adriatiku. Ruska prisutnost na Korčuli kratkotrajno je prekinuta početkom svibnja kada su njihovi brodovi krenuli u akcije na Hvaru. U korčulanskoj uvali Račišće iskrca se odred od 150 francuskih vojnika i bez ikakvog otpora zauzme Korčulu u kojoj je, navodno, bilo ostalo samo 8 ruskih vojnika i jedan časnik. Poslije nekoliko dana pred Korčulu doplove dva ruska linijska broda i jedna fregata. Francuzi potajno noću napuste utvrdu, prebace se u Lumbardu i malim čamcima krenu put Pelješca.

Poslije drugog ruskog zauzeća Korčule opširni proglas uputio je stanovništvu glavni zapovjednik ruske eskadre viceadmiral Senjavin. Kako iz tog proglasa naslućujemo bit političke pozadine ruske prisutnosti na Jadranu, prenosim ga u prijevodu:

„Stanovnici otoka Korčule! Humanost i želja da postanete tako sretni kao što su hrabri Bokelji i Crnogorci jedini je cilj koji smo postavili oslobađajući vas od jarma u kojem vas je htio držati Bonaparte. Cijeli svijet zna za neprocjenjive i velikodušne osjećaje slavnog vladaoca Aleksandra cara ruskog, koji nipošto neće dozvoliti da budu tlačene one narodnosti koje se budu našle pod okriljem njegove uprave. O tome vas mnogi narodi mogu uvjeriti. Naša namjera nije da nekoga pljačkamo, da mu namećemo kontribucije kako to čini Bonaparte gdje god se po nesreći pojavi, nego da vam omogućimo jednu uspješnu vladavinu, zaštitu vjere kršćanske, koliko pravoslavnog toliko i rimskog bogoslužja, kao i da poduzmemo najefikasnije mjere za osiguranje i jačanje trgovine, pomorstva i industrije.

Stanovnici Korčule! Budite privrženi i vjerni svome vladaocu, i bit ćete sretni kao i drugi podanici. Imat ćete po svojoj želji isti oblik uprave kako ste i dosad imali. Mi od vas tražimo samo čvrstu podaničku vjernost, a javna prava koja ćete po običaju i dalje koristiti bit će upotrijebljena za uzdržavanje vaših službenika i popunu troškova koje nameću nutarnje potrebe vašeg kraja, što će imati za posljedicu blagostanje vašeg otoka.

Živite mirno i složno pod zaštitom koju vam dajemo.

Dano sa carskog ruskog broda Selafail dne 14. svibnja 1806.

Viceadmiral Senjavin."

Drugu rusku prisutnost na Korčuli prekinuli su Francuzi 17. kolovoza kada je pod zapovjedništvom generala Marmonta izvršen napad s osam topovnjača i drugim lađama koje su prebacile 400 vojnika i 37 časnika. Odmah po zauzeću Marmont je radi sigurnosti glavne tvrđave dao izgraditi i manju utvrdu na uzvišici jugozapadno od grada. Korčulansku tvrđavu dobro je opskrbio namirnicama i municijom te naoružao sa šesnaest novih topova velikog kalibra. Posada je brojila više od 500 momaka. „Bila je to - kako sam reče - tvrđava u kojoj je junak od zanata mogao odolijevati svakom neprijatelju najmanje petnaest dana." Dakle, dovoljno dugo da u slučaju ponovljenog ruskog napada izdrži dok ne pristigne pomoć iz Dubrovnika ili Splita.

Na žalost za zapovjednika obrane postavio je „perspektivnog" talijanskog majora Orfenga, koji će iznevjeriti Francuze isto kao što ih je u Boki iznevjerio njegov sunarodnjak Ghislieri...

Kada su se 9. prosinca pojavila pred Korčulom tri linijska broda, tri fregate i dva brika pod zapovjedništvom Senjavina, hrabri Orfengo javlja Marmontu:

„Čini mi se da će Rusi pokušati iskrcavanje. Dočekat ću ih hrabro. Poduzeo sam sve potrebne mjere. Vaša Ekscelencija može biti sigurna u naša nastojanja i našu požrtvovnost. Ovo je najljepši dan u mome životu jer mi omogućava da opravdam povjerenje kojim ste me počastili..."

Slijedi manje ohrabrujući postskriptum: „Dojavili su mi da se 1000 Crnogoraca iskrcalo u Blatu, da je 3000 Rusa pristalo šest milja odavde, da osim jedanaest bojni koje su prešle kanal dolazi još pet s Lastova. Očekujem njihov izazov i odlučno ću uzvratiti..."

Ruski parlamentarci dođu (prekrivenih očiju!) 10. prosinca u tvrđavu na pregovore i zatraže predaju. Vrate se neobavljena posla. Sutradan Senjavin iskrca trupe i napadne uporište iznad grada. Francuzi pruže žilav otpor. Onda, neočekivano, tokom noći Orfengo povuče isturenu postrojbu i Rusi zauzmu tvrđavicu. Dvanaestog prosinca Orfengo odlazi na admiralski brod i potpiše predaju. Rusi se obavežu posadu glavne utvrde prebaciti u Italiju, a teže ranjenike u Split. Očito je da je posrijedi bila izdaja, to jest da su Rusi potkupili Orfenga. Korčula će otada ostati pod ruskom vlašću sve do njihovog konačnog odlaska s Jadrana.

Bitka za prevlast u tjesnacu Splitskih vrata

Nakon zauzimanja Korčule moglo se očekivati da će se s prvim povoljnim južnim vjetrom rusko brodovlje pojaviti u unutrašnjim kanalima između kopna i srednjodalmatinskih otoka. Očekujući napad, Marmont dotjerava splitske topovske bitnice, šalje pojačanja na Hvar, a 17. prosinca osobno obilazi novosagrađenu bitnicu od 6 topova na rtu Zaglav nedaleko od Milne.

Strahovanja su se obistinila. Noću 20. prosinca, jedreći od pravca Sućurja na Hvaru u vode Makarskog primorja uplovljavaju tri ruska linijska broda, jedna fregata i dva brika. U zoru su pred Makarskom. Francuski garnizon diže se na oružje spremajući se odbiti eventualno iskrcavanje. Rusi, međutim, nastave plovidbu: dva brika uplove u Hvarski kanal, a jedan linijski brod i fregata u Brački. Preostala dva linijska broda stanu krstariti između Sućurja i kopna nadzirući tijesnac.

Istoga popodneva pred splitsku luku doplovi ruska fregata s podignutom parlamentarnom zastavicom. Francuzi joj dozvole pristup obali. Fregata je dovela nekolicinu ranjenih zarobljenika i bivšeg zapovjednika Korčule Orfenga. (Preostale zarobljenike Rusi su prebacili na talijansku obalu.) Možemo pretpostaviti da je ta „parlamentarna" fregata imala i obavještajni zadatak: osmotriti obalne bitnice i sastav francuske flotile u splitskoj luci.

Sutradan, 21. prosinca, oko podne, pred Splitom se pojave još dva ruska linijska broda, a onda odjednom krenu put Brača. U pet sati poslije podne u Splitu se začuje žestoka topovska paljba od pravca Splitskih vrata. Rusi su počeli bomardirati bitnicu na rtu Zaglav. Uzajamna paljba nastavi se tokom čitave noći.

Dne 22. prosinca delegat Garagnin javlja namjesniku Dandolu u Zadar: „Jutros smo dobili pouzdanu potvrdu da je bitnica u Milni čitava, da na našoj strani nije bilo nijednog ranjenika, a da je jedan ruski brod teško oštećen. Još uvijek se nastavlja topovska paljba. Nalazimo se uoči napada na Split, jer po manevriranju dvaju neprijateljskih brodova izgleda da se usmjeruju na ovu stranu. Ne moramo strahovati jer je ovdje moćan garnizon, neprijatelj bi nas mogao ugroziti jedino topovima."

Međutim, Rusi su bitnicu na rtu Zaglav ipak onesposobili. Francuski topnici i oružnici povuku se u Milnu. Kad Rusi zaprijete da će, ako se ne predaju bombardirati mjesto, Francuzi se povuku na sjevernu stranu Brača, a zatim otplove put Splita. Milnarani upute izaslanike na ruski brod te obećaju da se pučanstvo neće oduprijeti njihovom iskrcaju. Rusi će se zdržati na Braču, te će od domaćih ljudi ustrojiti privremenu otočnu upravnu i sudsku vlast sa sjedištem u Milni.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25475-ruske-vojne-operacije-na-istocnom-jadranu-1806-1807-3.html

Nakon što su u Milni iskrcali posadni odred glavnina ruskog brodovlja nastavi put Hvara, a u Splitskim vratima ostave stražariti ratni brik Aleksandar. Taj će brik po junačkom podvigu posade ostati psebno zabilježen u analima ruske carske mornarice Iako je danas teško utvrditi pravu istinu (očito je da ruski autori pretjeravaju) ipak je činjenica da se brik uspio othrvati moćnijem neprijatelju. Pokušat ću rekonstruirati taj krvavi okršaj što se odvijao vedre prosinačke noći u prostoru Splitskih vrata.

U sumrak 29. prosinca 1806. iz splitske je luke potajno isplovila grupa francuskih naoružanih brodova. Po splitskom povjesničaru Kataliniću „dvije topovnjače i jedan trabakul", po ruskim autorima (Bronski, Karpov, Snjegirjov) ,,tri topovnjače, tartana Napoleon i jedan trabakul", odnosno ,,pet topovnjača". Napominjem da su tada topovnjače bile poput većih gajeta na vesla, naoružane sa dva veća i nekoliko manjih topova, te su imale tridesetak momaka posade. Njihov je zadatak bio prikrasti se ruskom briku, izvršiti prepad i zarobiti ga. Zato je bila ukrcana i dopunska abordažna posada. Iako je pothvat pripreman u najvećoj tajnosti – po ruskoj verziji – netko je iz Splita dojavio na Brač što se sprema. Bračani o svemu obavijeste zapovjednika brika, poručnika bojnog broda Skalovskog, čak se dogovore da će ribari zapaliti onoliko vatri koliko se francuskih brodova pojavi.

Ruski zapovjednik poduzeo je sve mjere osiguranja, čak uputi u izviđanje brodski čamac. Oko ponoći čamac se vrati, a posada izvijesti da su primijetili obrise nekih brodova. Noć je bila vedra i puna mjesečine. Istovremeno na sjeverozapadnom rtu Brača plane pet vatri. Brik zaplovi neprijatelju u susret i kada mu se sasvim približi, otvori paljbu iz bočnih baterija. Učinak iznenađenja s kojim su računali Francuzi bio je propao.

Dok su topovnjače zasipale Aleksandra topovskom vatrom, tartana Napoleon nastojala je približiti mu se s krmene strane i izvršiti abordaž. Rusi su se očajnički branili topovskom, puščanom i kartečnom vatrom, čak su bacali i zapaljenu kudjelju.

Oko jednog sata ujutro, kada vjetar potpuno prestane, zapovjednik Skalovski više nije mogao manevrirati. Tada pod najsnažnijom vatrom naredi brodskom čamcu neka prihvati brik u tegalj i okreće ga po njegovim zapovijedima. Francuski brodovi koji su bili pretrpani ljudstvom trpjeli su velike gubitke.

Okršaj potraja sve do tri sata ujutro. Onda se Francuzi desetkovani i teško oštećeni stanu povlačiti. Neki ruski autori tvrde da je jedna topovnjača s cjelokupnom posadom potopljena na licu mjesta, a Napoleon da je potonuo neposredno po povratku u splitsku luku. Drugi opet toliko pretjeruju pa kažu da je Aleksandar progonio Napoleona sve do Splita. Međutim, ruski je brik ipak bio „izbušen kao rešeto" i kako kaže Katalinić, “da se nije nalazio u blizini luke Milne, u kojoj su se nalazile njihove trupe, sigurno bi bio potonuo".

Tako se s teškim gubicima po Francuze i Ruse završio noćni okršaj u Splitskim vratima u kojemu su igrom slučaja sudjelovali brodovi imenjaci dvaju tadašnjih carskih silnika.

 Pljačkaški prepadi po otoku Hvaru

U siječnju 1807. Turska navijesti rat Rusiji. Viceadmiral Senjavin s glavninom brodovlja isplovljava put Egejskog mora gdje će se pridružiti engleskoj eskadri. Na Jadranu preostali ruski i bokeljski brodovi opet se okomljuju na Hvar. Teritorijalni pukovnik Celio Cega javlja 22. veljače: „Iz dana u dan raste broj neprijateljskih brodova u ovim vodama. Nanose nemale štete svima koje zateknu na moru. Jučer ih je stiglo petnaest od strane Korčule. Pridružili su se onima što se već nekoliko dana nalaze u lukama Milne i Bobovišća na otoku Braču. Većinom su Kotorani..."

Ti se brodovi zalijeću u hvarske luke i vrše prepade. Taktika im je uvijek ista: ugrabiti i zaplijeniti sve što se može ponijeti, ostalo uništiti. Francuske je vlasti najviše zabrinjavalo što su neprijateljski brodovi sigurno uplovljavali i u zabačene i nepristupačne uvale. Sumnjalo se da im pomažu pojedini Hvarani. Vojni zapovjednik otoka general Guillet objavi 2. ožujka da će proglasiti sukrivcem i strogo kazniti pučanstvo luka iz kojih Rusi odvuku plijen, ako se ne suprotstave neprijatelju svim raspoloživim sredstvima.

Po svemu sudeći taj je proglas preplašio Hvarane. Poslije nekoliko dana mještani Gdinja i Bogomolja opru se oružjem bokeljskim korsarima i oni se povuku neobavljenog posla. U Kraglskom Dalmatinu 25. travnja posebno su pohvaljeni stanovnici Sućurja. Oni su ostavši bez puščanih metaka, rastopili olovo s ribarskih mreža i drugog ribarskog pribora i s tako improviziranom municijom uspješno se oduprli neprijateljskim brodovima. Da bi nagradio hrabre Hvarane, namjesnik Dandolo naredi neka im se stavi na raspolaganje žito iz splitskih skladišta i to po deset puta nižoj cijeni.

Ipak nisu svi Hvarani bili jednako hrabri. Iz izvještaja prokuratora Staroga Grada od 5. travnja saznajemo da je toga dana u starigradsku luku uplovila neprijateljska barkasa. Mještani je odbiju. Malo poslije pojavi se ruska korveta i zapuca iz topova po kućama. Zapovjednik pozove na brod predstavnike vlasti i „drsko im naredi neka mu u roku od pet minuta" predaju sve raspoložive brodove, u protivnom da će mjesto pretvoriti u hrpu ruševina. Istovremeno da bi spriječili pristup eventualnoj pomoći iz francuskog garnizona mjesta Hvara, Rusi iskrcaju manji odred. Stanu pristizati i drugi brodovi. Među stanovništvom zavlada panika. Glavari su uzaludno pokušavali smiriti zaplašene ljude koji su glavom bez obzira bježali u brda. Rusi tada odustanu od bombardiranja i upute na obalu osam čamaca s topovima i vojskom. Zaplijene dvadeset i dvije nakrcane lađe i brzo isplove s plijenom.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25536-ruske-vojne-operacije-na-istocnom-jadranu-1806-1807-4.html

Krajem travnja Rusi su pokušali zauzeti luku i grad Hvar. O tom ozbiljnom okršaju većih razmjera ostavio nam je skoro reportažni opis pun zanimljivih pojedinosti splitski povjesničar Ivan Katalinić (1779.-1847.), koji je i sam bio časnik Napoleonove armije. Prenosim u prijevodu: „Dana 29. travnja, linijski brod Korablja (Katalinić pogrješno imenuje brod jer su ga zarobljeni ruski mornari naravno, nazivali 'korablj' , zapravo se brod zvao Azija, op. F.B.) i nekoliko drugih ratnih brodova pojave se ispred grada Hvara i zatraže predaju koju francuski garnizon indignirano odbije. U to je vrijeme grad Hvar s morske strane štitila samo tvrđava Španjola podignuta na onbližnjem brežuljku (Francuzi će tvrđavicu Napoleon sagraditi tek iduće godine, op. F.B.) i bitnica sa dva topa smještena lijevo od ulaza u luku. Usprkos vatri oskudna topništva s tvrđave i bitnice, linijski se brod usidri na način da može ugroziti grad. Rusi zauzmu otočić zvan Galešnik koji se nalazi oko 150 koraka od obale, postave na njemu četiri topa te iz njih i s broda ospu žestoku paljbu po tvrđavi i gradu, da je izgledalo da će sve uništiti. Malo je koja kuća ostala neoštećena, a lijepa građevina lođe, djelo slavnog Sanmichielija, pretrpi najteža oštećenja, koja nisu ni do danas popravljena. Bitnica u luci bude brzo uništena, tvrđava zašuti, više se nije čula ni puščana paljba, izgledalo je da je grad ostao bez obrane. Ipak, gradu je sa sjeveme strane otoka pristizalo pojačanje francuskih linijskih trupa iz uvale Sokolica (...)

„Pošto je ruski zapovjednik primijetio da topovska paljba nije zaplašila stanovništvo i da će prije potrošiti svu municiju nego što će porušiti samo dio zgrada sazidanih od tvrdog kamena, odluči zauzeti grad na juriš. Nedaleko od grada, na položaju Sveta Veneranda, iskrca sedam do osam stotina vojnika. Francuzi primijetivši neprijateljevu namjeru, upute dvije satnije neka mu se suprotstave. Zapovjednik nije nastojao spriječiti rusko iskrcavanje, već naprosto zauzme položaj u visini Svete Katarine, koja nadvisuje kotu Svete Venerande i cestu kojom bi Rusi mogli prodrijeti u grad. Rusi ne oklijevajući odlučno napadnu Francuze. Oni ih puste neka uznapreduju prema uzvisini, a onda se sjure na njih velikom žestinom i prisile ih da se povuku na položaj Svete Venerande. Tamo među ruševinama drevnog samostana Rusi pruže žilav otpor. Francuzi izvrše juriš s noževima na puškama i Rusi se dadu u bijeg prema čamcima koji su ih čekali na obali. Ukrcaj se vršio u najvećoj zbrci pod zaštitom topova s linijskog broda koji su tukli po svojima i neprijatelju s njima u okršaju.

„U međuvremenu je iz luke Sokolica pristizala nova francuska pomoć s 'topom od 24' koji su zajednički vukli vojnici i stanovništvo. Čim ga dovuku na vrh brda, u pravcu juga, odakle je bilo moguće gađati linijski brod, postave ga na živac kamen i već prvim dobro naciljanim hicem pogode brod. Tada Rusi žurno presijeku sidrene konopce i isplove na pučinu. Od iskrcanih vojnika tri stotine (!?) ostanu ležati na bojnom polju ili se utope u valovima. Stotina ih padne u zarobljeništvo, među njima jedan satnik i jedan marinski kadet. Od Francuza u ovoj prilici osobito se istaknuše jedan bubnjar i jedan narednik, koji su hladnim oružjem napali čamac s dvanaest vojnika i dva časnika. Svi budu ubijeni ili se utope, a njih dvojica zauzevši čamac na očigled ratnih brodova, spretno ga dovedu na gradsku obalu. Ovaj pothvat mogao bi izgledati izmišljenim da se nije zbio pred očima stanovnika od kojih mnogi žive još i danas i potvrđuju njegovu istinitost..."

Poticanje pobuna i desanti po primorju

U svibnju 1807. Senjavin se vraća poslije uspješne intervencije protiv turske flote u Egejskom moru. Kraće se vrijeme zadržava u Boki, zatim pridružuje flotnim odredima na srednjodalmatinskim otocima. Priprema ostvarenje plana veoma opasnog po Francuze. Uz pomoć domaćih ustanika u Poljicima i Makarskom primorju namjeravao je izolirati garnizone u Splitu, Omišu i Makarskoj, uništiti ih i uspostaviti mostobran od Trogira do Opuzena. Pobuna bi se istovremeno proširila i na unutrašnjost do Imotskog i Vrgorca. Sve je pripremao u dosluhu s poljičkim velikim knezom Čovićem, makarskim delegatom Berošem, pandurskim pukovnikom Daneseom i drugim službenicima francuske administracije i časnicima teritorijalnih postrojbi. Povjesničari ni do danas nisu rasvijetlili koju je ulogu u svemu tome igrao francuski civilni namjesnik Mlečanin Dandolo. Naime, on je unatoč upozorenjima imao „neograničeno povjerenje" u neke od kolovođa pobune. Čak ih je predlagao za visoko odlikovanje Željeznom krunom. Zanimljiva je pojedinost da su pobunjenici, a i neki ruski brodovi u vrijeme pobune vijali zastavu svetog Marka, to jest simbol Mletačke Republike koju je Napoleon bio likvidirao prije punih deset godina...

Za neposredan povod početka pobune i ruskih operacija namjeravali su iskoristiti veliko nezadovoljstvo stanovništva predstojećim novačenjem za Napoleonovu Dalmatinsku legiju, koje je imalo početi 15. lipnja. Iako se pobuna pripremala u dubokoj konspiraciji, splitski delegat Garagnin - informiran od svojih doušnika - javlja već 3. lipnja u Zadar: „Očekujemo neprijateljsko iskrcavanje u Poljicima i ustanak sedam tisuća Imoćana. Neprijatelj je unovačio na Korčuli, Braču i Šolti (...) Neprijatelju su stigla pojačanja s Levanta. Pomorske su snage jačine osamnaest ratnih brodova, među ovima i četiri velika. Desantne trupe su jačine deset tisuća ljudi. Možemo očekivati da će s prvim južnim vjetrom stići i bič barbarskog rata."

Istoga dana navečer četiri ruska ratna broda sidre ispred Mutograsa u Poljičkom primorju. Tokom noći primijećeno je kretanje čamaca s kopna na brodove i obratno. Kolovođe pobune odlazili su po posljednja uputstva.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25583-ruske-vojne-operacije-na-istocnom-jadranu-1806-1807-5.html

Rusi iskrcavaju u uvali Strožanac tisuću ljudi (Crnogoraca, Bokelja, Bračana i Šoltana). Pridružuju im se brojni Poljičani. Iz Splita nastupaju četiri čete francuskih pješaka. Padaju u zasjedu nedaleko od Stobreča. Povede se žestok okršaj. Francuzi se uz brojne gubitke povlače na utvrdu Kamen. Pobunjenicima se pridružuju i Stobrečani. Istoga dana kod Duća (nedaleko od Dugog Rata) napadnuta je francuska komora na cesti za Omiš. Ubijeni su narednik i nekoliko vojnika. U splitskom garnizonu generali održavaju navečer ratno vijeće. Naslućuju da ih Rusi i Poljičani žele namamiti izvan grada, da bi zatim ratni brodovi što krstare neposredno ispred luke napali Split. Traže pojačanje iz Trogira. Trogirski garnizon popunit će bojna iz Šibenika.

Dok jedinice trogirskog garnizona marširaju put Solina, iz Splita kreću „kraljevski veliti" (elitne trupe). U gradu su ostali samo karabinijeri. Veliti nailaze na žestok otpor. Formiraju se u kolone, a zatim na juriš zauzimaju Stobreč. Stanovništvo bježi na ruske brodove. Petnaestak muškaraca i žena koji se nisu uspjeli ukrcati masakrirani su na obali. Pred večer trogirske jedinice, prebacivši se preko Mravinaca i Kučina, svladavaju žestok otpor kod potoka Korešnice i uspostavljaju položaj na desnoj obali rječice Žrnovnice. Tuče ih topništvo s ruskih brodova. Sa sjeveroistoka pridružuje im se odred nepobunjenih pandura.

Na lijevoj obali Žrnovnice, iznad Strožanca i uz cestu Split-Omiš, ušančilo se 400 Rusa i 500 ustanika. Kada francuske jedinice otvore vatru, začuje se pucnjava iz neprijateljske pozadine. (Trogirske jedinice združene s pandurima uspjele su tokom noći zaobići izvor Žrnovnice, popeti se na brdo Perun i napasti neprijatelja s leđa.) Rusi i Poljičani zateknu se između dvije vatre. Rusi se užurbano povlače na brodove. Poljičani prepušteni na milost i nemilost nastupajućem neprijatelju bježe u svim smjerovima. Poljički ustanak praktički je slomljen. Iduća tri dana francuske će jedinice ognjem i mačem kažnjavati pobunjena Poljica.

Istoga dana pred večer ruski brigantin i dvije barkase uplovljavaju u Kaštelanski zaljev i pokušavaju pobuniti Kaštelane.

Brigantin topovskom paljbom tuče francuske jedinice što pristižu iz Trogira. Istovremeno gađa i neke zgrade u Kaštel-Starome i Kaštel-Lukšiću. Doplovi i ruska fregata s dvije tartane pune desantnih postrojbi. Pokušaj iskrcavanja spriječe jedinice trogirskog garnizona koje su dojurile s jednim topom. Budući da se Kaštelani nisu odazvali ruskom pozivu na pobunu, brodovlje se povlači put rta Marjana, gdje ga napadaju dvije francuske topovnjače i nanose im lakše gubitke. Rusi zaplove u pravcu Splita, a zatim nastave put Poljičkog primorja.

Rusko se brodovlje koncentrira ispred Omiša. Pozivaju na zapovjedni brod Aziju predstavnike grada i traže neposrednu predaju uz prijetnju bombardiranjem. Francuska posada onesposobljava topove, municiju baca u Cetinu i povlači se put Makarske. Istoga dana poslije podne stiže iz Zadra u Split general Marmont i pred večer odmah prosljeđuje put Poljica.

Rusima iskrcanima u Omišu pridružuju se pribjegli Poljičani. Progone ih francuske jedinice, ali ne mogu prijeći duboku Cetinu. Rusi su uklonili sve čamce. Rusi iskrcaju još 600 vojnika i 200 pobunjenika.

Pred Omišem zatišje. Rusi pretpostavljaju da Francuzi neće moći forsirati Cetinu. U međuvremenu je glavnina francuskih postrojbi krenula potajno zaobilaznim putem uz tok Cetine i prešla je kod Zadvarja.

Francuzi napadaju Omiš s istoka. Žestoka bitka potraja punih deset sati. Navečer Francuzi zauzimaju omišku tvrđavu. Tokom noći Rusi se evakuiraju. U osvit zore dižu sidra, a Francuzi zaposjedaju grad.

Ustanak se rasplamsao u Makarskom primorju. Također i u Imotskom i Vrgorcu. Pobunjeni panduri naoružavaju seljake. Delegat Beroš sve to taji zapovjedniku francuskog garnizona u Makarskoj.

Na vidiku Makarske osamnaest ruskih brodova. Ne mogu napredovati zbog pomanjkanja vjetra. Iz Omiša pristiže pomoć od 3000 vojnika koji ubrzano hodaju pod zapovjedništvom generala Delzonsa. Pred večer viceadmiral Senjavin poziva makarski garnizon na predaju i odmah započinje bombardiranje.

Bombardiranje Makarske se nastavlja. Rusi iskrcavaju 900 momaka u Podgori. General Delzons šalje put Podgore jak odred. Iznad Podgore i Drašnica napadaju ih znatne ruske snage ojačane naoružanim seljacima koji su „lepršali po hridinama poput ptica i koji bi nestajali čim bi ispalili dobro naciljani hitac..." Rusi su ipak suzbijeni i odbačeni na obalu. Mnogi se utapaju (150 mrtvih i 30 zarobljenih). Poginulo je i mnogo seljaka. Francuzi također trpe znatne gubitke (150 vojnika i 3 časnika). U Makarsku stiže general Marmont.

Nastavlja se bombardiranje Makarske. Topovske kugle prouzrokovale su znatne materijalne štete, ali je pogjnuo samo jedan dječak. Rusi pokušavaju iskrcavanje u Tučepima. Primijetivši dolazak većih francuskih snaga, odmah se povlače. Usput popale kuće onih stanovnika koji nisu pristupili ustanku. Istoga dana ruska eskadra napušta položaj. Povlači se put Brača. S njima odlaze i mnogi kompromitirani Poljičani.

Mjesec dana poslije tih događaja (21. srpnja) u Marmontov stožer stiže Napoleonov glasnik s viješću da su u Tilzitu (7. srpnja 1807) Napoleon i Aleksandar I potpisali ugovor o miru. Sudbina Boke kotorske bila je odlučena: Rusi je moraju predati Francuzima i definitivno napustiti Jadran.

Već 10. kolovoza general Lauriston javlja Marmontu iz Dubrovnika: „Generale, preuzimanje Boke kotorske obavljeno je jutros u šest sati. Tvrđava Španjola se predala, nalazi se u našoj vlasti, na njenim zidinama vije se francuska zastava. Gradove Herceg-Novi, Kotor i Budvu predat će nam tek 12. jer Rusi moraju isprazniti brojna skladišta i pripremiti tvoriva koja nam ostavljaju, a koja su smještena u vojarnama... " Na kraju napominje: „Gospodin Baratinski, ruski zapovjednik, zamolio me da zatražim od Vas milost za Dalmatince koji se žele predati..."

Bokelji mirno prihvate novog okupatora, a Crnogorci se povuku u svoja brda. Viceadmiral Senjavin zaplovi s pet brodova put Gibraltara da bi se vratio na Baltik. S njime otplovi i posljednji poljički veliki knez Čović.

Komodor Baratinski organizira prebacivanje preostalih ruskih postrojba i brodova do Trsta. Tamo iskrca 4740 vojnika i mornara koji krenu pješke preko Austrije put Rusije. Brodove (četiri linijska, dvije fregate, šest transportera i tri brika) ostavi Francuzima. Napoleon je namjeravao od tih brodova stvoriti jezgru buduće fiote koja bi se na Jadranu mogla suprotstaviti nastupajućim engleskim pomorskim snagama. Međutim, kada ih stručnjaci pregledaju, utvrde da su u veoma lošem stanju i da je malo koji sposoban za naporniju plovidbu.

Tada Francuzi shvate zašto su ih Rusi onako velikodušno ostavili...