Condicio humana

Jezici i njihovi kategorijalni sustavi, forme vjerovanja i društveni poretci odaju u jednome možnost  i nemožnost čovjeka za direktno sveobvezujuće razračunavanje sa svijetom i sa sobom samim. Oni stvaraju kontakt sa zbiljnošću po cijeni njegova prijeloma u mediju vlastitog postava, koji čovjeka do-pada, i onda kad je on (i upravo jer je on) isporučen njegovoj moći.

Pod prisilom da se postavi pred otvorenu zbiljnost i svlada njezinu nepredvidljivost, posvuda izlazi na vidjelo neko umjetno sužavanje horizonta, koje poput nekog okolnog svijeta uključuje cjelinu ljudskog života, ali je upravo ne zaključuje. Umjetno sužavanje horizonta naprotiv je vrsta i način posredujuće neposrednosti, koja karakterizira cjelokupno ljudsko ponašanje, preformirano u zajedničkoj igri oka i ruke, zgusnuto u pomišljajuće-artikulirajućoj biti jezika i nastavljeno kroz sva stvaralačka oblikovanja na uvijek drugačijim razinama, na kojima se odigrava.

Postavljen između životinje i anđela, dvojno biće, čovjek u svojoj otvorenosti spram svijeta odaje tipično zaostajanje iza mogućnosti kroz koje on preko svakog stvaranja okolnog svijeta otpočetka već seže van: jedna životinja koja iza sebe ostavlja životinjstvo.

Helmuth Plessner

Ovaj tekst je posljedica jedne moje raspravice sa Kicinjom na starom forumu:

http://forum.net.hr/forums/t/387036.aspx

Bi li sve bilo lakše kad bismo, kako stoji u linku, čovjeka promatrali samo kao životinju ili je čovjek, uključujući cjelinu ljudskog života, doista životinja koja je iza sebe ostavila (ostavlja) životinjstvo?

Za sada još moram, u sklopu svoje datosti, naučiti izbrisati dupli post.  

da, imamo neke fore koje bi bile iznad životinjskih definitivno...a i čovjek je jedino živo biće koje je sposobno stvarati. Kroz umjetnost, ostalo nije stvaranje nego oblikovanje već postojećeg. Zato smo valjda i stvoreni na Božju sliku, jer i mi možemo stvarati...

genitalni_herpes wrote: Zato smo valjda i stvoreni na Božju sliku, jer i mi možemo stvarati...

Jednom sam se na starom forumu zakačila sa jungfuom jer je on razumio da sam stavila kako smo stvoreni na Božju sliku i priliku, a u Bibliji piše samo na sliku Božju. Kasnije sam u duhovnim vježbama Ignacija Loyole našla opisano jedno duhovno iskustvo, viziju, kako je Lucifer postao otpadnik. Naime, kako je Bog trojstven a Isus Riječ Božja i Bogočovjek, rođen a ne stvoren, on je Ja Jesam kao i osoba Oca. Tako je, prema Loyoli, nakon stvaranja anđela Bog Otac anđelima predstavio Boga Sina Isusa Bogočovjeka da Ga anđeli priznaju svojim gospodarem i stvoriteljem, na što se Lucifer pobunio jer se nije htio pokloniti Isusu čovjeku, smatrajući to poniženjem budući se smatrao većim i vrjednijim od čovjeka. Uglavnom, od tada mi je jasno da smo stvoreni na sliku i priliku Kristovu.

"Ja jesam, ali ja sebe nemam", to karakterizira ljudsku situaciju u njezinu živom tjelesnom opstanku. Govorenje, djelovanje, varijabilno oblikovanje uključuje ovladavanje vlastitim tijelom, koje se moralo naučiti i zahtijeva stalnu kontrolu. Tek taj odstoj u meni i spram mene daje mi mogućnost da ga prevladam. On ne znači nikakvu raspuknutost i rascijepljenost moga u osnovi nepodijeljenog sebstva, nego upravo pretpostavku da budem samostalan. Radi li se o ovladavanju čisto tjelesnim radnjama, koje iziskuju osobitu umješnost, tad manipuliranjem preokretom iz živa tjelesnog bitka u tjelesno imanje ne provodi samo prevladavanje odstoja, nego tvori i njegov cilj, jest njegova stvar. Ali ako se radi o radnjama koje život stalno zahtijeva od svakoga, o radnjama socijalne naravi, tada se instrumentalna uloga vlastitog tijela pri tome preskače: neki razgovor, rukotvor, ugovor iziskuje pomnju. Radi se o stvarima između čovjeka i čovjeka, o upotrebnim stvarima i dobrima.

One zadovoljavaju njegove potrebe, koje sve tamo do u biologijske konstante, san, glad, žeđ i spolni nagon, u njihovoj više ili manje jednoznačnoj tjelesnoj uvjetovanosti pokazuju veliku plastičnost. Mladi Marx pokušao im je udovoljiti pojmom druge potrebe, u čemu je on vidio pravu granicu između čovjeka i životinje. Obje imaju primarne, čisto vitalno uvjetovane potrebe. Životinja ih zadovoljava neposredno, i tek kada zasićenje iščezne, ona opet slijedi novoprobuđene primarne nagone. Čovjek pak stvara putem zadovoljenja primarne potrebe neku drugu, sekundarnu, a to je pomicanje potrebe koju mu nameće rad, obradba. Nastaje svijet dobara, upotrebnih stvari, stanova, odjeće, oružja, ukrasa, rezerva hrane, pripremljene hrane. Životinje ostaju u ciklusu poriva i ispunjenja na istoj razini. Čovjek se naprotiv usprkos istoj temeljnoj dinamici odvaja od tla u neku drugu, višu razinu izrazite nestabilnosti s umjetno stvorenim sredstvima, i u njegovim  rukama je sad da ga stabilizira ili da ga isporuči kakvu nanovo otpočinjućem procesu pomicanja i pretvorbe. Zašto?


Helmuth Plessner: Condicio humana

a u pič....da, kriva osoba (ja) čita ovo, treba to netko pametniji.. Što mi palo sad...
Definitivno smo iznad životinja iako to nije pitanje....i definitivno to odvajanje od primarnih potreba + čistog zadovoljavanja tog osnovnog, iz toga izgleda da kreće i naše uništenje, točnije mogućnost da stvaramo puno više nego što zadovoljava osnovne potrebe nas polako gura u provaliju čovječanstva (masovno nas gura sve, a ne pojedinca) jer mogućnost stvaranje rezervi koje nam trenutno ne trebamo + životinjska sebična osnova zadovoljavanja svojih potreba osnovnih, a u level 2 slučaju i sekundarnih itd. dobijamo da jedna osoba želi zadovoljiti sve svoje umjetno stvorene potrebe pa oni drugi ne mogu zadovoljit ni osnovne..
No nije riječ o tome propasti i neodrživosti.
O neodrživosti možda i je..

joj i žena me zove a ja njoj samo malo...ugl.
Inače čisto da približim zašto je ovdje potreban netko pametniji- kupio sam fantastičnu knjigu..od Imanuela Kanta "Metafizika Ćudoređa, ona je taman debljine da uz staru malu kanticu za papir kad se položi na nju drži sifon od sudopera i sad se on neće raspast koliki god mlaz pustila suđerica il već neki aqua-grubijan...
joj dere se na mene...

genitalni_herpes wrote:

joj i žena me zove a ja njoj samo malo...ugl.
Inače čisto da približim zašto je ovdje potreban netko pametniji- kupio sam fantastičnu knjigu..od Imanuela Kanta "Metafizika Ćudoređa, ona je taman debljine da uz staru malu kanticu za papir kad se položi na nju drži sifon od sudopera i sad se on neće raspast koliki god mlaz pustila suđerica il već neki aqua-grubijan...
joj dere se na mene...

  Pročitaj Metafiziku ćudoređa iako je, ako mene pitaš, korisnija kao držač za sifon od sudopera.  
Misliš da bih ja shvatila išta od ovoga što je Plessner napisao da sin koji je studirao filozofiju nije obilježio cijelu knjigu i svaku riječ podcrtao, zaokružio one bitne za razumijevanje teksta. Uglavnom, nakon Plessnera sam više počela cijeniti Kulturu Srca.   

genitalni_herpes wrote:a u pič....da, kriva osoba (ja) čita ovo, treba to netko pametniji.. Što mi palo sad...
Definitivno smo iznad životinja iako to nije pitanje....i definitivno to odvajanje od primarnih potreba + čistog zadovoljavanja tog osnovnog, iz toga izgleda da kreće i naše uništenje, točnije mogućnost da stvaramo puno više nego što zadovoljava osnovne potrebe nas polako gura u provaliju čovječanstva (masovno nas gura sve, a ne pojedinca) jer mogućnost stvaranje rezervi koje nam trenutno ne trebamo + životinjska sebična osnova zadovoljavanja svojih potreba osnovnih, a u level 2 slučaju i sekundarnih itd. dobijamo da jedna osoba želi zadovoljiti sve svoje umjetno stvorene potrebe pa oni drugi ne mogu zadovoljit ni osnovne..
No nije riječ o tome propasti i neodrživosti.
O neodrživosti možda i je..


...

Naravno da više nije pitanje jesmo li ili nismo iznad životinja, nikad nisam imala tu dilemu, a ovime si sada otvorio pitanje morala čime prelazimo na treći level - kako zadovoljiti sekundarne potrebe bez ugrožavanja drugog čovjeka, bez ugrožavanja planeta. I po tome se jasno razlikujemo od životinja. Čovjek odlučuje, i kao što si napisao u prvom komentaru, tu stupa na scenu sloboda izbora čime se nalazimo u rascjepu, ali ne i rascijepljeni, između anđela i životinje, kao što reče naš Plessner.

metilda wrote:kako zadovoljiti sekundarne potrebe bez ugrožavanja drugog čovjeka, bez ugrožavanja planeta. I po tome se jasno razlikujemo od životinja.

  O sveti Lolek

Je, vidi se iz priloženog argumenta, a to je stanje civilizacije ljudske vrste i njenog stanovišta, usudio bih se reći ne samo općeg dosega razvoja, nego i ciljeva prema kojima se taj razvoj ide, a koji su upitno zdravi za vrstu i okoliš.

Priznajem, optimizam je svakako bolji, kratkoročno ...

Hm, izvadio si dio rečenice iz konteksta cijele teme. Nije riječ o optimizmu, riječ je o trećem levelu gdje nastupa odgovornost u čemu se razlikujemo od životinja. Životinje ne mogu svojim postojanjem ugroziti planet, one se ravnaju prema svojim nagonima ispunjavajući primarne i jedine potrebe koje imaju, dok čovjek to može. S obzirom na stanje svijesti čovječanstva i stanje planeta nemamo baš previše razloga za optimizam. A radi se o tome koji su to čimbenici koji mogu usmjeriti čovjekovo djelovanje ka onoj optimističnoj varijanti. Dakako da tu značajno mjesto zauzimaju i moral i zakoni...

metilda wrote:

genitalni_herpes wrote:a u pič....da, kriva osoba (ja) čita ovo, treba to netko pametniji.. Što mi palo sad...
Definitivno smo iznad životinja iako to nije pitanje....i definitivno to odvajanje od primarnih potreba + čistog zadovoljavanja tog osnovnog, iz toga izgleda da kreće i naše uništenje, točnije mogućnost da stvaramo puno više nego što zadovoljava osnovne potrebe nas polako gura u provaliju čovječanstva (masovno nas gura sve, a ne pojedinca) jer mogućnost stvaranje rezervi koje nam trenutno ne trebamo + životinjska sebična osnova zadovoljavanja svojih potreba osnovnih, a u level 2 slučaju i sekundarnih itd. dobijamo da jedna osoba želi zadovoljiti sve svoje umjetno stvorene potrebe pa oni drugi ne mogu zadovoljit ni osnovne..
No nije riječ o tome propasti i neodrživosti.
O neodrživosti možda i je..


...

Naravno da više nije pitanje jesmo li ili nismo iznad životinja, nikad nisam imala tu dilemu, a ovime si sada otvorio pitanje morala čime prelazimo na treći level - kako zadovoljiti sekundarne potrebe bez ugrožavanja drugog čovjeka, bez ugrožavanja planeta. I po tome se jasno razlikujemo od životinja. Čovjek odlučuje, i kao što si napisao u prvom komentaru, tu stupa na scenu sloboda izbora čime se nalazimo u rascjepu, ali ne i rascijepljeni, između anđela i životinje, kao što reče naš Plessner.

istina. E sad to pitanje morala je škakljivo jer je to ljudima uglavnom uteg, al dobro to je već druga priča...level 3 nije za svakoga i eto recimo ugrubo u kapitalizmu je level 3 ustvari korak unazad   

metilda wrote:Hm, izvadio si dio rečenice iz konteksta cijele teme. Nije riječ o optimizmu, riječ je o trećem levelu gdje nastupa odgovornost u čemu se razlikujemo od životinja. Životinje ne mogu svojim postojanjem ugroziti planet, one se ravnaju prema svojim nagonima ispunjavajući primarne i jedine potrebe koje imaju, dok čovjek to može. S obzirom na stanje svijesti čovječanstva i stanje planeta nemamo baš previše razloga za optimizam.  A radi se o tome koji su to čimbenici koji mogu usmjeriti čovjekovo djelovanje ka onoj optimističnoj varijanti. Dakako da tu značajno mjesto zauzimaju i moral i zakoni...

Ja nisam optimista, više tebe vidim tako. Ne vjerujem da uopće postoje takvi "čimbenici" jer čovjek je privremeno stanje ili koncept, neodrživo na dulji rok. Jedina dva moguća puta su, za svakog pojedinca naravno, ili osobna devolucija (duhovna pa nadalje materijalna) ili nadilaženje povezanosti s tim stanjem i prijelaz na neki viši nivo funkcioniranja koji nije nužno kompatibilan sa zakonima univerzuma koji poznajemo. Društva ili civilizacije samo su vremenski presjeci dominantnih sinergija tih osobnih procesa. Kakvo je stanje trenutno, kako sam rekao, vidi se iz priloženog.

...

Nostalgično si me samo podsjetila na moje početke na net.hr-u kad sam se svadio upravo s jungfu-om, ponekad s r.n. glede "humanizma", no ne bih više.

Budi dobro.   

http://www.najboljeknjige.com/content/vijesti_opsirnije.aspx?NewsID=374

.

Citat:

     "Glavna priča ljudske vrste je rat. Osim kratkih i krhkih predaha, na svijetu nikada nije vladao mir. A puno prije nego što je započela povijest, ubilačka je borba bila univerzalna i beskrajna.

(798 Citira R. Cooper, "The Long Peace", Prospect, travanj 1999.)

     Ovaj kratki opis ljudske vrste Winstona Churchilla mogli bismo odbaciti kao pesimizam sudionika najgoreg rata u povijesti, još živoga na početku hladnoga rata koji je mogao zauvijek uništiti čovječanstvo.
Iako je hladni rat sada samo uspomena, a "vrući" su ratovi među velikim nacijama rijetki, svijetom još uvijek ne vlada mir. Čak i prije zloglasne 2001. godine koja je donijela tragičan teroristički napad na Sjedinjene Države, nakon čega je slijedio rat u Afganistanu, popis svjetskih sukoba zabilježio je šezdeset i osam područja sustavnoga nasilja, od Albanije i Alžira do Zambije i Zimbabvea.

(799 Fond Koncila Narodne Obrane, Va., www.ndcf.org)

     Churchillova pretpostavka o pretpovijesti također se pokazala točnom. Nekada se mislilo da moderni lovci-sakupljači, koji nam daju naslutiti kako je izgledao život u pretpovijesnim društvima, sudjeluju samo u ceremonijalnim bitkama koje se prekidaju čim padne prva žrtva.
Sada znamo da se takva društva međusobno ubijaju u omjerima koji zasjenjuju broj žrtava u svjetskim ratovima.

(800 Bamforth, 1994.; Chagnon, 1996.; Daly i Wilson, 1988.; Ember, 1978.; Ghiglieri, 1999.; Gibbons, 1997.; Keeley, 1996.; Kingdon, 1993.; Knauft, 1987.; Krech, 1994.; Krech, 1999.; Wrangham i Peterson, 1996.)

Arheološki nalazi ne donose nam ništa ljepšu sliku. Zakopani u prašini i skriveni u špiljama leže nijemi svjedoci krvave pretpovijesti koja se proteže stotinama tisuća godina u prošlost. Među njima su kosturi s tragovima skalpiranja, udaraca sjekirom ili u kojima su još uvijek uglavljeni vršci strijela; oružja poput buzdovana ili tomahavka koja su beskorisna u lovu, ali su specijalizirana za ubijanje; utvrde za obranu kao što su ograde od kolaca te slike s nekoliko kontinenata koje pokazuju ljude kako jedni na druge ispaljuju strelice, koplja i bumerange i kako padaju od njih.

(801 Keeley, 1996.; Walker, 2001.)

Desetljećima su "antropolozi mira" poricali da je ijedna ljudska skupina ikada prakticirala kanibalizam, ali dokazi koji pokazuju suprotno s godinama su se gomilali, a sada uključuju i jedan nepobitan dokaz. Na jednom nalazištu američkog jugozapada starom osamsto i pedeset godina, arheolozi su pronašli ljudske kosti raskoljene poput kostiju životinja koje se inače jedu. Pronašli su i tragove ljudskog mioglobina (bjelančevine iz mišića) na krhotinama lončarije i - konačni dokaz krivnje - u hrpi fosiliziranog ljudskog izmeta.

(802 Gibbons, 1997.; Holden, 2000.)

Pripadnici vrste homo antecessor, rođaka zajedničkog pretka neandertalaca i modernih ljudi, također su mlatili i komadali jedni druge, što upućuje na zaključak da nasilje i ljudožderstvo sežu barem osamsto tisuća godina u prošlost.

(803 Fernández-Jalvo i dr., 1996.)

Rat je samo jedan od načina međusobnog ubijanja. U većem dijelu svijeta nalazimo manje opsežne oblike nasilja, kao što su etničke borbe, borbe za teritorij, krvne osvete i pojedinačna umorstva. Unatoč neporecivom napretku, ni ovdje ne vlada ništa nalik miru.
Iako je u zapadnim društvima u posljednjih tisuću godina stopa umorstva pala između deset i sto puta, Sjedinjene su Države u dvadesetom stoljeću izgubile milijun ljudi koji su stradali kao žrtve umorstva, a izgledi da će prosječan Amerikanac biti ubijen iznose oko pola posto.

(804 FBI Uniform Crime Reports 1999., www.fbi.gov./ucr/99cius.htm)"

Kraj citata.

"Prazna Ploča - Moderno Poricanje Ljudske Prirode"; Steven Pinker; str. 382. - 383.

ja san se uvik osjeća superiornije u odnosu na svoju mačku, al posli vakvih knjiga mi se čini da je razlika sve to manja. što će mi jebote svijest ako je to samo mehanizam opstanka, koji usput ima i sabrutin da se po potrebi smanji odnosno da sam sebe obmanem i sl.?

Jesu li ljudska bića po prirodi dobra ili loša?
Jesmo li, kao vrsta, u proteklim stoljećima, svjedočili moralnom uzdizanju ili padu?
Ima li osnove da budemo optimistični u vezi budućnosti?
Možemo li se nadati da će nasilje biti sve rjeđe; da će nestati?
To su neka od pitanja koja u svojoj novoj knjizi od 800 stranica, "The Better Angels of Our Nature: Why Violence Has Declined", postavlja Steven Pinker, priznati profesor psihologije s Harvarda, kojem je na hrvatski jezik prevedena knjiga "Prazna ploča", a uskoro bi, također u nakladi Algoritma, trebala biti prevedena i ona naziva "Tkivo misli".

No Pinker tu ne staje s pitanjima. Što dugujemo prosvjetiteljstvu? Postoji li veza između pokreta za ljudska prava i onoga za prava životinja?
Zašto su stope ubojstava veće u južnim državama Amerike nego u sjevernima?
Je li nasilje nasljedno?
Može li se pad nasilja u nekim društvima pripisati genetičkim promjenama među njegovim članovima?
Kako je predsjednikov kvocijent inteligencije povezan s ratnim pogibijama u sukobima u koje su Sjedinjene Države upetljane?
Postajemo li pametniji?
I, je li pametniji svijet ujedno i bolji?

Da bi pronašao odgovore na ta pitanja, piše New York Times, Pinker je posegnuo za nedavnim povijesnim, psihološkim, ekonomskim i sociološkim istraživanjima.
Središnja teza "Boljih anđela" jest da je naše vrijeme manje nasilno, manje okrutno i mnogo mirnije nego bilo koje prijašnje razdoblje ljudske egzistencije.
Pod smanjenjem nasilja misli se na smanjenje nasilja u obitelji, onoga u susjedstvu, između plemena i država.
Ljudi koji danas žive imaju manje šanse umrijeti nasilnom smrću.

Pretpostavljajući da će mnogi biti skeptični prema njegovoj hipotezi, Pinker u šest poglavlja navodi činjenice koje je dokazuju.
Prema posmrtnim ostacima koje su pronašli arheolozi, 15 posto prethistorijskih ljudi umrlo je nasilnom smrću, od ruke drugoga ljudskog bića.
Statistika je slična i onoj u zajednicama koje su se bavile lovom i skupljanjem hrane. Među društvima koja su već bila uređena u države, najveću stopu nasilne smrtnosti imao je astečki Meksiko, u kojem je 5 posto stanovništva bilo ubijeno.
Od drugih ljudi, naravno. U Europi, čak i u najkrvavijim periodima – u 17. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća – nasilnom smrću nije umrlo više od tri posto stanovništva.
Iznenađujuće, zar ne? Niste to očekivali.

Također, Pinkerovo istraživanje potvrđuje teoriju engleskog filozofa Thomasa Hobbesa da je život, bez države, najčešće "gadan, brutalan i kratak".
Državni monopol koji legitimno koristi silu, potvrđuju statistike, zapravo smanjuje prilike za nasilje.
Pinker to naziva "procesom pacifikacije".

Ne samo da se s vremenom smanjila smrtnost u ratovima, nego se smanjio i broj ubojstava.
Čak su i ti prethistorijski ljudi, poput recimo Inuita, koje su antropolozi opisivali kao "nježne", statistički gledajući, bili podjednako "ubojiti" kao, primjerice, ljudi u današnjem Detroitu.
Šanse da budete ubijeni, ako živite u Europi, danas su vam manje od desetine, a u nekim zemljama i petnaestine, odnosno jednake su onima kakve bi bile da ste živjeli prije 500 godina.
Čak su i u Sjedinjenim Državam pale stope ubojstava, što je posljedica "procesa civilizacije", kaže Pinker.
Taj je pojam posudio od sociologa Norberta Eliasa, a riječ je o konsolidaciji državne moći nad feudalcima i učinku širenja trgovine. Naslanjajući se na tu hipotezu, Pinker objašnjava da je stopa ubojstava u južnim državama SAD-a veća nego u sjevernima, jer su južnjaci manje skloni prihvatiti državni monopol na silu.

Tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, u Europi 17. i 18. stoljeća, usvojena je još jedna važna promjena. Ljudi su počeli sa sumnjom gledati na oblike nasilja koji su prije bili uzimani zdravo za gotovo: ropstvo, mučenje, despotizam, dvoboje i ekstremne oblike okrutnog kažnjavanja.
Počeo se čak podizati i glas protiv nasilja nad životinjama. Tu fazu Pinker naziva "humanitarnom revolucijom".

Sve vam se ovo čini klimavo kad se sjetite početka 20. stoljeća i dva svjetska rata?
Pinker ima odgovor i na to.
U 13. stoljeću, u brutalnim mongolskim osvajanjima pobijeno je oko 40 milijuna ljudi, što nije toliko mnogo manje od 55 milijuna ljudi koliko ih je poginulo u Drugom svjetskom ratu. Pritom je važno naglasiti da je u 13. stoljeću na zemlji živjela tek sedmina današnje populacije.
Od 1945. godine ušli smo u razdoblje, tvrdi Pinker, "dugotrajnog mira" – već 66 godina velike sile, razvijene nacije i njihovi zapovjednici nisu se međusobno borili.
Naravno, nismo u aposlutnom miru, dovoljno se sjetiti Afganistana, no dramatično se, kaže Pinker, smanjio broj organiziranih sukoba, uključujući građanske ratove, genocide, represije i terorizam.
Teško je u to povjerovati, no Pinker u knjizi i za to podastire statistiku.

Što nas je okrenulo tom mirnodopskom trendu, osim pojave i opstanka organiziranih država?
Pitanje posebno izazovno za autora koji se već dugo bori protiv hipoteze kako se rađamo kao "prazne ploče", na kojima onda kulturno okruženje i obrazovanje ispisuje karakter i sklonost prema dobru i zlu.
U prijašnjim knjigama, Pinker je tvrdio kako je evolucija, u osnovnim crtama, oblikovala naš mozak, pa time i naše kognitivne i emotivne sposbnosti. Otuda nam, kaže, i naši "unutarnji demoni", ali i "bolji anđeli naše prirode" (inače, to su riječi Abrahama Lincolna), zbog kojih smo smireni i kooperativni.
Naše materijalne okolnosti, u kombinaciji s kulturološkim utjecajima, određuju hoće li prevladati jedni ili drugi.

U konačnom zaključku Pinker kaže kako je državni monopol na nasilje, kao i širenje trgovine, što nas silom prilika čini kooperativnima, svakako dovelo do toga da smo danas kao vrsta manje agresivni.
Pomogla je i činjenica da su se žene izborile za svoja prava i da su danas ravnopravni članovi društva, barem u većini zemalja, jer one donose umirujući utjecaj.
Pinker, međutim, vjeruje i kako je izum tiskarskog stroja pomogao da se prošire ideje humanitarne revolucije, posebno knjige poput "Čiča Tomine kolibe" i "Olivera Twista", zahvaljujući kojima smo se mogli zamisliti u nečijoj tuđoj, nesretnijoj koži.

I još nešto je utjecalo – postajemo pametniji.

Pinker tu tvrdnju argumentira nečime što naziva "Fylnnovim učinkom".
Naime, otkako je filozof James Flynn prvi put predstavio test inteligencije, rezultat onih koji ga rješavaju u prosjeku se sve više povećava. Prosječan kvocijent inteligencije, prema definiciji, iznosi 100 bodova, no kad bi se današnji prosječni tinejdžer vratio u 1910. godinu i rješavao tadašnji test, njegov rezultat ne bi bio 100, nego 130, što bi bio bolji rezultat od 98 posto onih koji su ga tada rješavali.
To se ne može protumačiti porastom obrazovanja, jer se test inteligencije može dobro riješiti i bez te vrste vještina.
Riječ je o moći apstraktnog razmišljanja.
Jedno je objašnjenje da smo danas bolji u rješavanju testova zato što živimo u okruženju bogatom simbolima. Sam Flynn vjeruje da je to stoga što se "proširio" znanstveni način razmišljanja.
Pinker vjeruje da nas je bolja sposobnost apstraktnog razmišljanja dovela do toga da se možemo izdvojiti iz svoje trenutne situacije, od naše osobne perspektive, i postaviti naše ideje u mnogo apstraktniji, univerzalniji okvir.
To, zauzvrat, vodi k boljem moralnom kompasu, uključujući i izbjegavanje nasilja. Takva vrsta rezoniranja posebno je napredovala u prošlom stoljeću. Kao dokaz iznosi i sljedeći podatak – što je kvocijent inteligencije američkih predsjednika bio veći, to je bilo manje smrti u vojnim sukobima u kojima su sudjelovale Sjedinjene Države.