Kad Indexov novinar krene na put

Foto: Vojislav Mazzoco Index

SJEDIM okružen s petnaestak Uzbeka, Kirgistanaca, Tadžika, Turkmena, veći dio srednje Azije ima svoje predstavnike oko mene. Ima i Mongola. Pod stražnjicom nam je drvena klupa, lijevo od nas je željezni kavez za koji ipak nismo dovoljno opasni – čuva nas samo jedan policajac, pred nama sutkinja. Da nije odjevena u crnu togu bila bi idealna dvojnica Patsy Stone iz serije "Pa to je fantastično!". Čita naša imena i nezainteresirano, nakon što ustanemo, uspoređuje umorna lica sa slikama iz putovnica.

"Osuđujem vas na novčanu kaznu u iznosu od 5000 rubalja i pet godina zabrane ulaska u Rusku Federaciju. Imate 14 dana da samostalno napustite teritorij Ruske Federacije", odrezala je svima, osim jednom, istu kaznu. On je morao ostati stajati za primjer drugima dok je čitala presudu, on će u zatvor. Skupno suđenje, skupna presuda, bez riječi obrane. Za moje suosuđenike presuda je nesreća. Moraju kući. Za mene je pobjeda. Mogu kući.

Trebao sam provjeriti vizu, sedam sati je previše

Četiri dana ranije, u subotu 10. studenog stajao sam na šalteru Lufthanse na Domodedovu, jednom od tri moskovska međunarodna aerodroma. Nije još svanulo, 7 je sati, a ja se ni nakon tri dana nisam priviknuo na vremensku razliku. U glavi mi je još zagrebačkih 5 ujutro. Pružam putovnicu, službenica se zadubila u nju, vraća mi je i nešto mi govori. Pospan sam i zapravo je ne slušam. Čekam boarding pass, ali ona ne prestaje govoriti.

"Istekla vam je viza, ne možete se ukrcati na avion", konačno se njene riječi probijaju do svjesnog dijela mozga. Tri dana ranije ušao sam u Rusiju na poziv moskovske gradske uprave koja se novinarima željela pohvaliti svime što je već napravila u sklopu priprema za svjetsko prvenstvo u nogometu 2018. godine. U ta tri dana istekla mi je viza, koju mi je organizator osigurao, baš kao i avionsku kartu. Prošao sam pola svijeta i nikada nisam čuo za trodnevnu vizu, zato i nisam provjeravao datume. A, trebao sam.

"I, što sad da radim", pitam službenicu.
"Ne znam, maknite se", odgovara mi.

Na šalteru informacija mi daju broj dežurnog ruskog konzula. Besplatno ga zovem s telefonske govornice.

"Javite se u svoju ambasadu" kaže mi i poklapa slušalicu. Subota je, rano ujutro i u hrvatskom veleposlanstvu u Moskvi nema nikoga. Telefonski automat toliko brzo diktira broj za hitne slučajeve da sam ga tek iz trećeg pokušaja uspio zapisati. Zovem, nitko ne odgovara. Sviće i Moskva se tek budi. Zagreb još duboko spava, ali supruga uspijeva dobiti dežurnu službu Ministarstva vanjskih poslova. Uzimaju njen broj i obećavaju joj da će joj se uskoro javiti. I zaista se jako brzo javljaju.

Probudili su konzulat u Moskvi i javili rješenje. Samo u ponedjeljak ujutro trebam otići u Federalnu migracijsku službu, Pokrovka 42, i tamo platiti kaznu pa će mi izdati novu izlaznu vizu. Dobro bi bilo i da imam spremnu avionsku kartu pa će cijeli postupak biti brži. Ne zvuči strašno. Iskoristit ću malo dulji boravak u Moskvi da posjetim dva Bulgakovljeva muzeja, prošetam do Patrijaršijskih ribnjaka, prolunjam do zgrade Izvjestije, razgledam monumentalne stanice Metroa, možda nešto kćeri kupim u Centralnom Detskom Magazinu u kojem sam prije više od 30 godina i sam birao igračke...

Ne zvuči loše, ali u računici nije ruska birokracija koja pravila mijenja svakodnevno. I zna da će se već sutra još jednom promijeniti pa danas ne želi raditi baš ništa.




Čekat ćete još devet dana

Ponedjeljak, 9 sati ujutro. Samouvjereno ulazim u Federalnu migracijsku službu i zaštitaru na vratima kažem: "My visa has expired, and I need a new exit visa". Gleda kroz mene.
"Do you speak English?", pitam.
"Njet", odgovara.
"Viza problemi", pokušavam. Pokazuje mi prema zatvorenim šalterima na desnoj strani. Na svima su spuštene rolete!
Čekam.
Nakon pola sata prva se roleta diže i trčim prema šalteru. Troje je bržih od mene.
Čekam.
Roleta se spušta, ali se otvara na drugom šalteru. Sad sam ja brži. Ponavljam rečenicu koju sam na engleskom rekao zaštitaru.
"Ja ne govorijo po angliski", odgovara mi mlada službenica. Sad se meni spušta metaforička roleta pred očnim jabučicama. U državnoj službi za strance sam i nitko ne govori engleski, lingua franca 21. stoljeća. Na sreću ubacuje se britanski državljanin, izgledom s dalekog istoka, i nudi pomoć.
Prevodi službenici moje probleme i njene odgovore.
"Morate otići na policiju i prijaviti se. Oni će vas odvesti na sud gdje ćete platiti kaznu. To će trajati dva dana. Onda se vratite ovdje i za sedam dana ćete dobiti novu vizu", čujem i ne vjerujem svojim ušima. Zovem hrvatske konzule u Moskvi, ali i oni nakon dugog čekanja da se roleta ponovno digne dobivaju isti odgovor. Policija, sud, kazna, sedam dana čekanja.

Crvenokosa policajka tipka, plavokosa šije dokumente

Nema šanse da se prijavim ruskoj policiji bez diplomatske pomoći. Kako bismo se dobro razumjeli vjerojatno bih završio u zatvoru s priznanjem da sam ipak ja mlatnuo sjekirom po glavi onu Raskoljnikovljevu babu.

U hrvatskom konzulatu na adresi Ostoženka 23, zapamtite je idete li u Moskvu, me dočekuje dvoje izvrsnih i izuzetno ljubaznih diplomata, bračni par Maja i Siniša Ivanec, a vrata mi otvara jednako srdačni Robert, kojem nažalost nisam zapamtio prezime. Sve troje su zaprepašteni razvojem događaja. Imali su prošlosti sličnih situacija i nikada nije bilo ni riječi o policiji, sudu, čekanju. Platila bi se kazna i otišlo kući.



Maja izvrsno govori ruski, ona će sa mnom u najbližu policijsku stanicu, par minuta šetnje. Najbliža policijska postaja je pokraj Krimskog mosta. Izgleda kao vojarna. Ograđena je rebrastim čeličnim pločama i bodljikavom žicom. Na ploči piše Policijski bataljun. Stražar s automatom oko vrata proviri kroz izrez na vratima uzme naše putovnice i za par minuta nas pušta unutra. Pretresa nas i upućuje prema crvenim vratima. Zaključana su. Na njima piše da ponedjeljkom ne rade. Stražar je to zaboravio.

Vraćamo se konzulat i na internetu tražimo drugu policijsku stanicu. Ta je u četvrti Arbat, vrlo blizu hotelu u kojem sam do subote spavao. Popularan je to kvart sa skupim hotelima i restoranima, dugačkom turističkom pješačkom zonom u kojoj ljubitelji Spužve Boba Skockanog mogu prezalogajiti u Rakovoj poslastici. Pokrajnji Krivoarbatski prolaz kroje policijsku stanicu zapelu u nekim davnim vremenima. Ulazimo i opet nas dočekuje policajac s automatskom puškom. No, ovaj sjedi za stolom i dok zapisuje naše podatke cijev automata mu se zabija pod bradu. Nadam se da neće sam sebi sprašiti metak kroz grlo.

Pretresa nas i šalje na četvrti kat u sobu 410. Svašta se na svijetu zove sobom, ali ovo je ormar s prozorom. U njemu dvije policajke, crvenokosa i plavuša. Prva tipka po računalu, druga iglom i debelim bijelim koncem prošiva dokumente. Zadubljena je u šivanje, ali se ipak dok Maja na ruskom objašnjava tko smo i što trebamo ubacuje u razgovor ljutitim komentarima. Razumijem, iako ne govorim, dovoljno ruskog da shvaćam da je nervira što smo došli. Zašto nismo izabrali neku drugu stanicu, pita se. Eto nismo, u FMS-u su rekli da možemo u bilo kojoj obaviti što trebamo. Prihvaćaju, ipak, moje dokumente prevrću ih i kopiraju.



Imamo prevoditelja samo za vijetnamski

"Vratite se za tri sata pa će sve biti spremno, ali morate dovesti službenog prevoditelja jer bez njega ga sud neće saslušati", kažu.
"Ja ću mu prevoditi", kaže Maja.
"Imate li diplomu ruskog i hrvatskog?", pitaju.
"Nemam", kaže naša diplomatkinja.
"Onda ne možete", odgovaraju.
"Po Bečkoj konvenciji iz 1961. godine vi ste dužni osigurati prevoditelja", izvlači Maja diplomatsku artiljeriju.
"Nemamo prevoditelja. Samo za vijetnamski", ukopavaju se Ruskinje.
Slušam ih i navrh jezika mi je da kažem da od vijetnamskog znam reći: "Ho Ši Min, Sajgon i ăn máu lồn". I da pitam hoće li to biti dovoljno. Suzdržavam se zbog posljednjeg, možda one govore vijetnamski.
Odlazimo iz policije i Maja pokušava dozvati prevoditeljicu. Ne može doći, zauzeta je. Siniša se, na sreću, dosjetio mladog odvjetnika koji govori hrvatski. Nije službeni prevoditelj, ali ima diplomu da govori strane jezike. Možda to bude dovoljno.
Malo prije 15 sati u konzulat dolazi Aleksej Borisovič Simonov, advokat. Zapamtite to ime ako odlazite u Moskvu. Odlazimo ponovno u policijsku stanicu. Isti tip nas pretresa. Još uvijek mu se cijev automata zabija u vrat.

Prvo uhićenje

U ormaru 410 dokumenti, naravno, nisu spremni. Nisu ih ni počeli izrađivati. Crvenokosa nervozno kucka po tipkovnici, plavuša i dalje šiva dokumente. Nakon 45 minuta uspijevaju ispisati ravno 17 različitih dokumenata koje moram potpisati. Na nekim sam na hrvatskom napisao da ne govorim ruski, ali da mi je prevedeno što potpisujem. Aleksej mi je prevodio, a ja sam priznao da su me policajci zaustavili u ulici Povarskaja kod kućnog broja 30 i priveli jer nemam uredne dokumente. U ulici Povarskaja nikada nisam bio, nemam pojma gdje je i nikada nisam čuo za nju. Nema veze, neka im bude. Službeno sam uhićen.

Oduzimaju mi putovnicu i vode na uzimanje otisaka. Osim jagodica svih deset prstiju na rukama, uzeli su i otiske cijelih prstiju te dlanova. Ruke su mi ljepljive od mastila koje mi je policajac valjkom nanio na ruke. Perem ih Vimom u užasno prljavom WC-u. Vraćaju mi putovnicu i opet se penjem na četvrti kat u ormar 410. Tamo plavuša i crvenokosa kojima se pridružio i inspektor po imenu Sergej nagovaraju mog odvjetnika da uzmemo sve dokumente na "fleški" i odnesemo ih u neku treću policijsku postaju. Tamo je sutkinja "bolj lojalna" i brže će mi suditi. Jedina "fleška", memorijski stick, USB, zovite spravicu kako hoćete za mene će zauvijek ostati "fleška" je u obliku malca, Miniona, zlobnog stvorenja iz crtića "Kako je Gru ukrao mjesec" i ostalih nastavaka. U međuvremenu su otkrili da sam po službenom računalnom sustavu ja već napustio Rusiju i da bi sutkinja na Arbatu zbog toga mogla praviti probleme. Navodno je ne zanima što pred sobom ima čovjeka i njegovu putovnicu. Njoj računalo kaže da sam otputovao i ja sam otputovao, a ona ne može suditi nekome koga nema.



Inspektor Sergej pobjegao od uhićenika Vojislava

Odbijamo njihovu ponudu i Sergej nas s još jednim uhićenikom crnom maricom pod rotacijom i sirenama vodi na Arbatski sud. U njemu gužva, sude nekom ultranacionalisti, vođi skinheada zbog nekakvog prosvjeda. Čekaonica prepuna novinara sudskih pristava i skinjarinih drugova. I jedan pop koji prevrće brojanicu. Valjda se moli da skinsa puste na slobodu. "Nema od ovoga ništa", kaže Sergej nakon dva sata čekanja. Trčimo niz stepenice za njim. Brži je i dok smo izašli iz suda više ga nema. Policijski inspektor Sergej je pobjegao od uhićenika Vojislava.

Aleksej i ja dogovaramo strategiju za sutra. Idemo u policijsku stanicu u četvrti Hamovniki. Nju su nam predložili na Arbatu.

Izbačen iz policijske postaje

Utorak, 9 sati ujutro. Kroz metalni kontejner ulazimo u policijsku stanicu. Ovdje nas dočekuje policajka s nešto manjim automatom pa joj cijev ne smeta dok piše. Soba 204 u koju su nas uputili je zaključana, ali iz nje se čuje ženski glas. Aleksej pristojno kuca, pa iznervirano lupa šakom po vratima. Nakon tri-četiri minute udaranja pojavljuje se policajka u civilu.
"Što hoćete?", pita.
Aleksej joj objašnjava.
"Jeste li ga vi uhapsili?", pita iznervirano Alekseja.
"Nisam. Sam se prijavio na Arbatu i oni su nas poslali vama jer je sud manje zauzet", odgovara joj
"Nije moj posao. Baš me briga što su vam rekli na Arbatu. Ja neću ispisivati dokumente", izbacuje nas iz ureda, daleko većeg od onog na četvrtom katu stanice na Arbatu.
Odlazimo na Arbat, ponovno u onaj ormarić. Policajkama se diže kosa na glavi kad nas vide.
"Što hoćete?", pitaju.
"Na sud", odgovara Aleksej.
"Ne može. Sutkinja je zauzeta do 14", odgovara crvenokosa. Plavuša još prošiva dokumente.
Podsjećam Alekseja na flešku. Nudim svoju, nema šanse da dokumente o hapšenju pohranim u Minionu. Moja fleška je barem ozbiljne crne boje. Kopiraju nam dokumente i spremam flešku u džep.
Vraćamo se u Hamovniki. Cijelo vrijeme jurimo jer imam kartu za let u 16 sati. Nadamo se da ćemo stići na njega.
Naoružana portirka je ljutita jer prošli put nismo za sobom zatvorili vrta. Viče na nas. Ponovno smo u sobi 204. Ponovno smo izbačeni. Ona neće imati posla s nama.
"Gdje je načelnik?", pita Aleksej.
"Nemam pojma. Ne pratim svaki njegov korak", odgovara nam i zalupi vrata. Čujemo ključ kako se okreće u bravi.

Prvi koji je došao moliti da ga deportiraju

Odlazimo u urudžbeni ured i pitamo gdje je načelnik. Dvije ljubazne gospođe nam kažu da je na katu iznad nas.
"Došao sam se potužiti na vašu policajku koja je odbila zaprimiti prijavu", kaže Aleksej načelniku, plavokosom divu dobroćudnog lica.
"Kakvu prijavu?", pita načelnik.
"Ovaj ovdje hrvatski državljanin hoće da ga deportirate iz Rusije do 16 sati", kaže Aleksej.
Načelnik se smije. Njegov grohot odzvanja kancelarijom.
"Hoće da ga deportiramo? To je prvi s takvom željom", odgovara i zadužuje dvojicu policajaca za moj slučaj. Jedan prepravlja dokumente koje smo donijeli s Arbata. Mora promijeniti ime policijske postaje, datum, i ulicu u kojoj sam uhićen. Da bi sve spadalo pod njihovu jurisdikciju.



Drugo uhićenje i falsificirani dokumenti

"Povarskaja 30? Mi ćemo staviti Prečistinska, neka ostane broj 30", kaže i smije se. Prvi sam Hrvat, tvrdi, kojeg protjeruju s područja te policijske stanice.
"Razumije li ruski? Ima li prevoditelja?", pita policajac.
"Nema, ja ću mu prevoditi", odgovara Aleksej.
"Ne može to tako. Sutkinja će raditi probleme. Lijepo ćemo napisati da on govori ruski. Ionako ga neće ništa pitati", kaže i rukom na dokumentima ispisuje da mi je sve jasno i da ruskim baratam skoro kao vilicom i nožem. Ja potpisujem. Svejedno mi je. Njegov kolega prošiva moj dosje debelim bijelim koncem.

Ponovno sam službeno uhićen. Policajac nas svojim privatnim automobilom vozi na sud. Danas mu je dobar dan. Nije ni izašao iz ureda, a uhapsio je ilegalca u Prečistinskoj. Sad će izgubiti malo vremena do suda i natrag i radni dan je manje-više gotov, a norma ispunjena.
Uvodi nas u sud, objašnjava cijelu situaciju kolegi koji čuva predstavnike srednjoazijskih republika, spomenute na početku teksta, i odlazi.

Stojimo na hodniku i čekamo. Vrijeme prolazi, sve je manje šanse da stignem na let. Aleksej moli da me prime preko reda. Pokraj nas naoružani policajci vode dvojicu sredovječnih muškaraca. Jednom su ruke lisičinama vezane iza leđa, drugom je desnica provučena ispod ljevice prvog i vezana ispred trbuha, jedan od policajaca je lisičinama vezan za njih. Uvode ih u sudnicu pokraj one pred kojom čekamo red. Trpaju ih u kavez. Nakon nekoliko minuta ih jednako vezane izvode vani. Prava ruska trojka.

Policajac umjesto mene napisao da mi je sve jasno

Nema više nikakve šanse da stignem na avion i javljam supruzi da mi nađe novi za sutra. Držimo palčeve da će danas sve završiti i da mi neće trebati još jedna karta. Konačno nas uvode u sudnicu. Osuđen sam jer sutkinja nema razloga sumnjati u 17 policijskih dokumenata prošivenih debelim bijelim koncem. Još samo da se sastavi zapisnik o presudi, potpis i mogu ići. Sutkinja odlazi, u sebi je već odavno zovem Patsy iako se zapravo zove Marija, a njena tajnica donosi propisno pečatiranu presudu. Samostalni odlazak iz Rusije, kazna pet tisuća rubalja i zabrana ulaska u državu na pet godina.
Pobjeda!
Još ne.

Moram na ruskom napisati da sam razumio presudu. Aleksej ustaje i počinje pisati. Tajnica vrišti da ne smije on nego moram ja. Tajnica načas izlazi i policajac koji nas je čuvao sam ispisuje što sam ja morao napisati. Potpisujem ne čekajući prijevod. Aleksej pita policajca za uplatnicu za kaznu.
"Što će mu uplatnica kad ionako ide iz zemlje. Ima rok od 10 dana za žalbu i ne smiju mu raditi probleme na granici ako nije platio", kaže policajac i smije se.
"Ovo mi je prvi put da se radujem da mi je klijent izgubio na sudu. Ne osjećam se dobro zbog toga", priznaje mi Aleksej dok se vozimo prema hrvatskom konzulatu.
"Nemoj se gristi. Samo sam htio što prije kući", odgovaram mu.

U konzulatu Robert kopira presudu. Veleposlanstvo će tražiti službeno očitovanje od ruskog Ministarstva vanjskih poslova zbog mog slučaja. Sumnjam da će ga dobiti. Nemamo ambasadora u Moskvi i Rusi nas ne zarezuju. Aleksej i Robert mi savjetuju da se ipak žalim na presudu. Objašnjavam im da mi ne pada na pamet.
"Ali nećeš moći u Rusiju sljedećih pet godina", kažu.
"Posljednji put sam bio u Rusiji prije 31 godinu. Trebat će proći barem još toliko da poželim ponovno", odgovaram im i odlazim prespavati posljednju noć na teritoriju Ruske federacije.

Sve je harašo. Takva je procedura

Srijeda, 5 sati ujutro, aerodrom Domodedovo. Pružam putovnicu mladiću na šalteru Austriana.
"Znate li da vam je istekla viza?", pita me.
"Znam", smijem se i pobjedonosno izvlačim sudsku odluku o deportaciji. Čita je, prevrće, i odlazi. Savjetuje se s kolegicama koje mu, očito, objašnjavaju da je sudska presuda važnija od istekle vize. Pruža mi boarding pass.
"Sretan put", kaže. Zahvaljujem mu.
Carinska kontrola. Ispituju me koliko novaca iznosim iz zemlje, imam li dolara ili eura i koliko. Nemam ništa.
Granična kontrola. Policajka uzima putovnicu i presudu.
"Četiri dana", govori i smije se. Ne da mi se objašnjavati,
"Sve je harašo, takva je procedura", kaže mi i izdvaja me od ostalih putnika. Putovnicu i presudu je predala kolegici. Ona pod povećalom uspoređuje slike iz vize i putovnice s mojim crtama lica. Nekoliko minuta. Vraća mi putovnicu.

"A, presuda?", pitam.
"To ostaje kod nas", odgovara i odlazi. Razmišljam o Robertu i Alekseju i njihovom prijedlogu da se žalim. Kako da se žalim kad više nemam presudu. Na sreću večer prije sam je fotografirao. Sačuvao sam je kao i policijske dokumente koje nisam ni smio imati.
Nakon tri sata leta stižem u Beč. Došlo mi je da poljubim hodnik aerodroma Schwechat. Jedini prolazim kroz šalter za građane Europske unije, osvrćem se i gledam Ruse kako im provjeravaju vize. Vjerujem da ni jedan od njih neće doživjeti što i ja. Na trenutak poželim policajcu reći da su mi neki, nasumično izabrani, pomalo sumnjivi. Suzdržavam se. Došao sam kući.

Na koncu želim zahvaliti osoblju veleposlanstva Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji. Bez njih i Alekseja Simonova još uvijek bih bio zatočen u Rusiji. Organizatorima foruma "It's time for Moscow", na čiji poziv sam rado došao u Moskvu, i koji su nakon što su mi smjestili s pogrešnim datumima na vizi, prvo ignorirali, a onda odbili moje molbe za pomoć poručujem: "ăn máu lồn". Na Arbatu imaju prevoditelja za vijetnamski. Neka tamo pitaju što to znači.http://www.index.hr/vijesti/clanak/reportaza-iz-rusije-indexovog-novinara-uhapsili-pa-prognali/938141.aspx

A mislim dobroje utro, ne provjerit vizu, hahahaha   u Americi bi završil u Guantanamu, no Rusima je to bilo smiješno i naporno.

Eva wrote:A mislim dobroje utro, ne provjerit vizu, hahahaha   u Americi bi završil u Guantanamu, no Rusima je to bilo smiješno i naporno.

to se ja isto pitao...ocito mu bilo lijeno bacit oko pa ako prođe prođe...i sad ovaj na indexu u svojim kolumnama prodaje fore kako se eto treba drzat prava i zakona..a sam se toga ne drzi..

jbg..uionak nije normalan kad ima srpsko ime i talijansko prezime...sto od komposta ocekivat ne's pametno...

najbolje kako je inspektor pobjegao..

kafkijanski humor..

A sv e što mu je trebalo je ovo

Dva puta sam bila u Rusiji i nikakvih problema ni s vizom, ni s policijom ni s prijavama. U Rusiju čim dođeš dobiš imigracijsku kartu, to još u avionu popunjavaš i na aeorodromu ti policija isti ovjeri s datumom ulaska. Istu si dužan čuvat, to si svi kažu, do izlaska iz zemlje, kada dobiješ drugi pečat. Također, viza strogo vrijedi do određenog dana, a hoteli su obvezni prijavljivat strance i osim putovnice s vizom, moraš im dati i imigracijski karton, oni ga kopiraju za svoje potrebe. Hotel prijavljuje strance na policiji za što izdaju potvrdu da si bio njihov gost te da te policija evidentirala. Tu potvrdu si dužan pokazati policiji ak te slučajno zaustave na ceste. Mi smo bili 21 dan u Rusiji i nitko nas nikad nije legitimirao, a policije na ulici baš ima, kao i na svakom kolodvoru jer su check in kontrole istovjetne aerodromskim. Isto tako na izlazu iz zemlje mogu te tražiti potvrde o prijavi boravka, iako je to rijetkost, nas niti to nisu.
On očito nije ni provjerio datum valjanosti vize, no kak mu nije Rusija mila ni ne planira tam u skorije vrijeme.

Eva kak si... jesi dobro... ;)

i kak je bilo kad si bila u moskvi... tad je već sigurnost bila na visokoj razini... ?

michaellcmacha wrote:Eva kak si... jesi dobro... ;)

Atlično, spasiba. A ti?

michaellcmacha wrote:i kak je bilo kad si bila u moskvi... tad je već sigurnost bila na visokoj razini... ?

Pa cijela Rusija je vrlo sigurna jer policija je na cesti, a i Ruskinje su odrešiteljne ženščine. Vidjeli smo u Krasnojarsku na cesti kad je cura ošamarila pijanca koji ju je pokušao zašlatat. Prvo mu je ruku odgurnula, no to ga ni obeshrabrilo da krene drugom rukom,  pa kad je dobil šamrčinu, odlelujao je i ujutro se negdje pital kaj mi je ovo lila ispod oka.

Eva wrote:A mislim dobroje utro, ne provjerit vizu, hahahaha   u Americi bi završil u Guantanamu, no Rusima je to bilo smiješno i naporno.

u australiji bi mu to odmah na aerodromu rjesili za 5 minuta, a vjerujem isto tako I u americi

tipicne bivse komunisticke vukojebine njihova birokracija i mentalitet

prckov wrote:u australiji bi mu to odmah na aerodromu rjesili za 5 minuta, a vjerujem isto tako I u americi

Je kad doletiš bez Vize u USA "riješe" te po kratkom postupku

dawson wrote:

prckov wrote:u australiji bi mu to odmah na aerodromu rjesili za 5 minuta, a vjerujem isto tako I u americi

Je kad doletiš bez Vize u USA "riješe" te po kratkom postupku

to iz tebe progovara iskustvo golog otoka, polako..nadocete I vi jednom..za kojih 700 godina

di ljevicari produ tu trava ne raste
jebote u vas se po 10 godina rjesavaju imovinski odnosi I jos se ne rjese

prckov wrote:di ljevicari produ tu trava ne raste
jebote u vas se po 10 godina rjesavaju imovinski odnosi I jos se ne rjese

jedna generacija zapocne process pa se prenosi s koljena na koljeno a rjesenja nema I nece ga ni bit.
Pravni problem otisli u sveru metafizike

ehamdulila

Budala....

prckov wrote:tipicne bivse komunisticke vukojebine njihova birokracija i mentalitet

daaaaaaa, sjecam se kad sam se zadesio u svicarskoj sa hr paseportom, u to vrijeme je jos trebala viza, usao u svicarsku iz naustrije na granici nije bilo nikog a ja i nisam bas znao da treba viza, jebga, meni jeto bilo sve eurozemlja, 3 dana u przunu, kazna koju nisam platio i necu je nikad ni platiti, to sam im sluzbeno i objavio, kaznaca od 6 000 franaka, i zabrana ulaska u svicarsku 3 godine,  koju nisam postivao i to sam im sluzbeno objavio, na ove moje objave  nisam dobio prigovor i postale su punovazece, sad ulazim u svicarsku, imaju me u dosijeu, kad utipkaju moje ime nakon pogleda odmah mi vracaju dokument, nema ispitivanja i policijskog zajebavanja
britanija, isto kad je trebalo imat vize, poslala me firma na baustelu, kombi na trajekat i pici za britaniju, poslali me najvise zbog toga jer sam imao iskustva sa voznjom po lijevom trakum niko nije pitao nista , nakom mjesec dana su me zaustavili prometnjaci zbog kontrole, i onda je poceo rat, dva dana u celiji, oduzeta putovnica, zabrana kretanja u seldecih 2 tjedna i onda deportacija, jednostavno su me sutnuli na trajekt za belgiju,
dakler,
gledah  neke snimke sa australskih carina, jebote kao da ulazisu anver hoznu aljbaniju, 
bas tipicna post komunisticka drzava
imas pravo