EU kandidati za izlazak Francuska i Italija, za ulazak Srbija i Makedonija

Nino Raspudić
Nino Raspudić
12.12.2016 20:15
Nova varijanta starog vica (Tata, kad ćemo mi voziti golfa 7? Kad izađe golf 15, sine) mogla bi uskoro u BiH glasiti ovako: Kad ćemo ući u Europsku uniju? Kad u njoj ostanu samo Hrvatska i Bugarska... Za one koji misle da se radi o pretjerivanju, dovoljno je samo podsjetiti se "Nadrealista" da bi se uvidjelo kako stvarnost često slijedi scenarije iz viceva.

Ishod prošlotjednog referenduma u Italiji dodatni je pokazatelj u tom smjeru. Premijer Matteo Renzi u drugoj polovici mandata povukao je riskantan potez i paket ustavnih reformi stavio građanima na odluku, uloživši u taj referendum i svoju političku sudbinu. Unatoč podršci većeg dijela medija i javnih osoba, na referendumu je nadmoćno, s gotovo 60%, pobijedila opcija "ne". Dodatnu težinu toj pljusci daje i visoka izlaznost, od preko 65%. Nakon objave rezultata, Renzi je malo nakon ponoći povukao jedini mogući potez - dao ostavku na mjesto premijera.

Ali, kakve veze ima referendum o reformi talijanskih institucija s europskim putem BiH? Ima veze i te kako, jer se na tom referendumu najmanje glasovalo o reformi. Trom i skup dvodomni parlamentarni sustav, s kompliciranim institucionalnim ustrojem i morem političkih uhljeba, zahtijeva reformu i o tome se svi u Italiji slažu. No, ovaj referendum se pretvorio u za ili protiv Renzia, a dobrim dijelom i u za ili protiv postojećeg establišmenta.

Stoga su u pravu komentatori koji, samo za neupućene iznenađujući, ishod referenduma uspoređuju s Brexitom ili Trumpovom pobjedom na američkim predsjedničkim izborima. Političke elite u većini zapadnih demokracija su već duže vrijeme opasno otuđene od građana i njihove životne stvarnosti. Ljudi su političarima starog kova posvuda duboko nezadovoljni, što otvara prostor za novi vid političkog, bolje rečeno antipolitičkog populizma, kakav je započeo komičar Beppe Grillo u Italiji, a čiju grotesknu verziju donekle predstavlja Živi zid u Hrvatskoj. Grillov "Pokret pet zvijezda" mnogi su potcjenjivali kao prolazan fenomen, koji će nestati čim građani u praksi vide s kim imaju posla. No, unatoč brojnim nesnalaženjima, popularnost im ne opada. Na lokalnim izborima ove godine osvojili su i nekoliko velikih gradova, počevši od Rima. Prva gradonačelnica u povijesti Vječnog grada postala je kandidatkinja Grillove stranke Virginia Raggi. Iako se u prvim mjesecima upravljanja gradom nije najbolje snašla, čime se pokazalo koliko je lakše kritizirati, nego preuzeti odgovornosti i upravljati, to nije utjecalo na popularnost pokreta. Danas je talijansko biračko tijelo podijeljeno na tri velika bloka, lijevi centar, desni centar i Grillov "Pokret pet zvijezda", uz neke manje igrače. Takav odnos snaga znači da će nakon sljedećih parlamentarnih izbora biti vrlo teško formirati stabilnu vlast, a sve ako bi se eksponenti dosadašnjeg establišmenta i odlučili na veliku lijevo-desnu koaliciju, to bi im se moglo vratiti kao bumerang, jer bi se onda na sljedećim izborima Grillo kao jedina prava oporba borio sam za vlast. Referendumski debakl Mattea Renzia, koji je Italiji zadnjih godina davao kakvu-takvu političku stabilnost nakon što je poslije zadnjih izbora uspio skrpiti Vladu, znači novi trijumf euroskeptične politike, a u sadašnjem rasporedu snaga i dugoročnu političku nestabilnost u Italiji. Ovo zadnje ne mora biti katastrofalno jer talijanske vlade od Drugog svjetskog rata naovamo u prosjeku traju tek nešto više od godinu dana. Stabilne institucije omogućavale su dosad talijanskom gospodarstvu da ne pati zbog čestih promjena vlasti. Veći problem nego u samoj Italiji takav rasplet bi mogao izazvati u Europskoj uniji. Kakav god bio, budući talijanski premijer ili premijerka, koji dođe na vlast nakon sljedećih izbora (do kojih će zemlju vjerojatno kao prijelazni premijer dotegliti Paolo Gentiloni, dojučerašnji ministar vanjskih poslova u Renzijevoj vladi) sigurno neće moći nastaviti dosadašnju neupitnu proeurospku politiku. Renzi je znao zatezati s Bruxellessom i Berlinom da bi izborio određene talijanske interese, ali je nedvojbeno bio dio eurofilskog establišmenta. Nakon Brexita, Trumpove pobjede, koja može značiti i krupnije promjene američke politike prema EU i Rusiji, te referendumske pljuske talijanskih građana eurofilskom premijeru, Europska unija visi o sve tanjem koncu.

Na već postojeće probleme Europske unije, kao što su demokratski deficit, ekonomska kriza na njenom jugu, migranti, konfliktna područja na rubovima Unije, od Ukrajine do BiH, u 2016. godini pridodan je izlazak Velike Britanije, te dodatno jačanje novog euroskeptičnog populizma, i lijevog i desnog, ali i "zaumnog" poput Grillovog u Italiji. Sljedeće godine održavaju se izbori u dva stupa Europske unije, Francuskoj i Njemačkoj. Sadašnji francuski predsjednik Hollande neće se ni kandidirati za drugi mandat na izborima u travnju 2017, jer mu je rejting u javnosti katastrofalno nizak, a ni dionice Angele Merkel pred izbore za Bundestag ne stoje baš najbolje.

Ishodi tih dvaju izbora pokazat će sljedeće godine je li i za BiH bolje da "džaba ne kreči" tj. hoće li EU ići putem dezintegracije ili će se europski establišment trgnuti i zapitati se što mora mijenjati da bi vratio povjerenje građana i osigurao opstanak Unije.

http://www.nezavisne.com/index/kolumne/Hoce-li-BiH-nadzivjeti-EU/402556

Kako god , sama EU me i onako nije nikad interesirala osim kao ekonomska zajednica.