Re: zločinac che guevara...

by Guest 9/4/2017, 17:27

Titovi zločini – groblje Lovrinac u Splitu puno je jama gdje su bačeni ubijeni dalmatinski Hrvati

„Došli smo mi sjemeništarci u pratnji svećenicima na groblje Lovrinac na Mrtvi dan, dakle u studenome 1945. godine blagoslivljati grobove i moliti za pokojnike. A kako se stalno govorilo o ljudima koji su nestajali na splitskom groblju, čak i o dvadesetorici mojih sa Studenaca, kazao sam don Jakovu Maroviću da me zabolio želudac, kako bih prošvrljao malo okolo, bio sam znatiželjan 19-godišnjak. I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava, moj sinko… Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja“, rekao je msgr. Ivan Bilić (84), svećenik splitsko-makarske nadbiskupije izvrsnog pamćenja, koji je trenutno u rodnim Studencima, gdje živi u svećeničkoj mirovini.

Jedan je od rijetkih svjedoka komunističkih zločina koji su se u Splitu dogodili nakon ulaska partizana, najvećim dijelom nad civilima i pripadnicima vojske NDH. A u doba Drugog svjetskog rata nagledao se zločina svih zaraćenih strana. Na to mjesto vratio se nekoliko mjeseci poslije, na Cvjetnicu 1946. godine, kad se zemlja slegla, pa je nastala rupa. Nakon toga teren je nasut i poravnat, posađeni su čempresi, a zatim podignute grobnice na kat, kako više nitko ne bi istraživao što je ispod.

Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega. U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe.

„Prije nekoliko godina pokazivao sam našim ljudima iz Zagreba to mjesto na Lovrincu, kad jedan prolaznik čuje i dođe k nama. Bio je Stobrečanin, a imali su posjed na Duilovu, ispod groblja. Ispričao nam je kako mu je ćaća govorio da su dvije godine svake noći s ovog mjesta odjekivali pucnjevi.

I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište“, navodi don Ivan Bilić, koji je, nakon što je javno progovorio o lovrinačkim žrtvama, prije dvije godine bio pozvan na obavijesni razgovor u splitsku policiju.

„Četiri sata su me snimali, pa kako su mi rekli, sve proslijedili Državnom odvjetništvu. A onda šutnja, niko ništa. Kad sam prvi put progovorio, počeli su me zvati na telefon u jedan, dva po noći, prijetiti i govoriti svakakve gadosti, ali šta da se radi. Istina mora izaći na vidjelo, mora radi obitelji tih žrtava koje su zaslužile da se zna gdje su im pokojnici. A valjda je dosad velika većina počinitelja pomrla, njihove obitelji koje nemaju s tim ništa svakako bi trebalo pustiti na miru. Većina naloga za strijeljanja nakon rata dolazila je iz kuće pakla, Ville Shiller, u kojoj je najprije stolovao Tito, a nakon oslobođenja Beograda, Vlada NR Hrvatske, dakle Vladimir Bakarić i Vicko Krstulović. Bio je to plan Partije da se unište neprijatelji i to ne oni s oružjem, nego klasni, a ostalima da se utjera strah u kosti. Bez suđenja, bez ikakvih dokumenata, jame i takva užasna mjesta razasuta su po cijeloj Dalmaciji, na žalost, Hrvati su potpisivali naloge za ubojstva Hrvata – kaže don Ivan Bilić, kojeg su stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu pratila na svim putovima.

„Iskaz i svjedočanstvo don Ivana Bilića koje donosite sasvim su u redu, s time da brojke koje iznosi mogu biti preuveličane, ali i realne. Tek iskapanja mogu pokazati stvarne žrtve stradanja u Splitu, u kojem je na Firulama bio jedan od glavnih sabirnih logora u koje su dovođeni ljudi s područja cijele sjeverne Dalmacije. Postoje popisi ubijenih, ali su nepotpuni, i samo bi temeljito istraživanje moglo pokazati što se dogodilo na Lovrincu“, komentirao je dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, uz prof. Matu Rupića, priređivač knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. do 1946.“.

http://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-groblje-lovrinac-splitu-puno-jama-baceni-ubijeni-dalmatinski-hrvati

by Guest 13/5/2017, 21:50

by Guest 14/5/2017, 15:31

Gospodo
meni se sada plače
poslednji prijatelj za kojim sam imao potrebu
odjezdio je poput magle
njegov povratak ne bi značio ništa
njegovo odsustvo je sveobuhvatno sve
Ja nisam bio moćan
tek kratka pometnja u svetom poretku stvari
i mala zbrka brojeva koji su opet našli žrtve
dok ovo govorim neoprezan sam
i stvari opet nalaze svoje mesto
Znam da ću biti odgovoran pred onim
što je zadužen za odvratni mir stvari i bilja
sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato
ono što nisam obavezuje me na ćutanje do smrti (...)

Radovan Karadžić: Ludo koplje

by Guest 14/5/2017, 16:00

СЛУЧАЈ ТРАВА

Је ли ти познат случај трава?
Траве се воле дубоко, ћутке.
Меке и нежне, крај наших глава,
И оне воле наше тренутке.

У нас верују, ни у шта више,
И на све лажи наших времена
Остају глуве.
Чекају кише.
Стрепе од малих сунчевих мена.

Не врече. Живе.
Ветар их љуља.
Милују твоје ноге босе.
Зато их волим.
Одсуство муља
Кошта их главе.
И њих косе.

Кад стигне косац, умиру лако.
Оне узврате мирисом: Ако!

Radovan Karadžić

by Guest 14/5/2017, 21:48

by Guest 14/5/2017, 23:27

by Guest 14/5/2017, 23:34

Idući tjedan u Bleiburgu obilježava se 72. obljetnica Bleiburške tragedije. Hrvati u BiH, posebice u Mostaru i zapadnoj Hercegovini, doživjeli su tri mjeseca ranije svoj prvi Bleiburg. A upravo ti tragični događaji u veljači 1945. godine u Hercegovini, posebice u Mostaru i Širokom Brijegu, kada su se dogodila okrutna ubojstva nevinih svećenika od strane partizana, dugo su bili zabranjena tema. Šutnja o „crvenom teroru“ svakako se događala i događa i zbog činjenice, kao što je ustvrdio i povjesničar dr. Ivo Lučić na tribini tim povodom u Mostaru, da se osobe koje su bile dio komunističkog totalitarnog režima i danas nalaze na važnim funkcijama, no da ne žele govoriti o zločinima te ni drugima ne dopuštaju da govore o njima. Stoga je više nego opravdano, da se danas u demokratskom društvu, moraju rasvijetliti sva nemila događanja te osuditi svi zločini, piše Hrvatski Medijski Servis.

Nažalost ti zločini nisu se osudili, nikada se jasno i otvoreno nije priznalo što se zapravo dogodilo s hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Komunistički totalitarni režim kroz skoro pola stoljeća ne samo da nije ni pokušao rasvijetliti te događaje već je naprotiv zabranjivao i progonio svaki drukčiji govor. Također, nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945. godine na području tadašnje države nastala je brojna literatura komunističkoga režima, koja je sustavno kriminalizirala Crkvu u BiH, a posebice prešućivala zločine nad njom. A jedan od takvih događaja o kojem govore članovi franjevačke zajednice u Hercegovini je i ubojstvo sedam franjevaca u Mostaru prije 72 godine i 12 ubijenih i spaljenih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu.

https://narod.hr/kultura/tito-je-naredio-poslijeratnu-likvidaciju-franjevaca-u-hercegovini

by Guest 15/5/2017, 06:11

Svjedočenje fra Gaudencija o ubojstva franjevaca u Mostaru

U večernjim satima 14. veljače 1945. na dan ulaska partizanske vojske u Mostar, partizani su izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.), koji je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.

Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, kao svjedok očevidac fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.

U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Prema njegovom kazivanju, potom ih je oficir sve popisao, nakon što mu je provincijal fra Leo kazao njihova imena i prezimena, da bi se nakon dva sata oficir vratio u pratnji nekoliko vojnika i prozvao je provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Potom su izvedeni dvojicu fratara koji su imali propusnicu od OZN-e fra Zlatka i fra Darinka pustili su da mogu ići u Ljubuški. Oficiri i vojnici su potom večerali u samostanu, a sedmorici fratara to nisu dopustili, već su ih odveli kilometar niže Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u hladnu rijeku.

by Guest 15/5/2017, 11:13

– Dr. fra Leon Petrović bio je prvi hercegovački franjevac koji je obranio doktorat iz znanosti. Fra Grgo bijaše veliki “samaritanac”. Fra Jozo bio je potpuno odan Bogu svojim pozivom. Fra Rafo bijaše posebno uzor vojnicima obavljajući službu vojnog kapelana. Fra Bernardin je podigao, sa župljanima župe Međugorje, visoki betonski križ na brdu Križevac 1933. godine. Fra Kažimir bijaše borac za Božju istinu i ljudska prava. Najmlađi smrtno stradali fratar te kobne srijede bio je pjesnik fra Nenad Pehar koji se odlikovao iznimnom dobrotom. – kazuje za Hrvatski Medijski Servis bivši gvardijan sv. Petra i Pavla u Mostaru fra dr. Iko Skoko, opisujući svoju stradalu subraću.

Za ubojstva hercegovačkih fratara do danas nitko nije odgovarao. Do 2010. godine za pokolj hercegovačkih fratara završen je provincijski postupak za mučeništvo. Međutim, biskupijski postupak za beatifikaciju nije još ni započet.

Što je bio cilj likvidacije hercegovačkih franjevaca?

– Što je bio cilj mučenja i ubijanja franjevaca u Širokom Brijegu, Mostaru, Ljubuškom, Kočerinu i drugim mjestima u Hercegovini i šire? Veliki ruski književnik Aleksandar Solženjicin kaže kako čistka u njegovoj domovini nije bila nasumična, nego je bila usmjerena na ljude s istaknutim moralnim i duhovnim karakteristikama. Komunistička čistka ni u Hercegovini nije bila nasumična, nego usmjerena na fratre, svećenike i druge hrvatske velikane duha jer se tako htjelo ubiti duh jednoga naroda, vjeru i Crkvu – kaže za HMS fra dr. Iko Skoko.

A godinama Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije, na čelu s fra Miljenkom Stojićem traga za istinom i sebi je dala u zadatak pronaći što je više moguće svjedočenja i dokumenata glede ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca.

– Jugokomunistima je trebalo nekoliko dana, početkom veljače 1945., da pregaze Široki Brijeg i napadnu Mostar. Za to vrijeme, prema skupljenim svjedočanstvima iz prve i druge ruke, napravili su na Širokom Brijegu 303 grobišta. Među tim žrtvama bili je i 12 franjevaca iz samostana, 9 iz mlinice i hidrocentrale te 6 iz Mostarskog Graca i 3 iz Izbična. Prije i kasnije hercegovački franjevci ubijani su i na drugim mjestima, sveukupno njih 66.

by Guest 17/5/2017, 10:26

– Ubojstvo franjevaca u samostanu izrazito je negativno odjeknulo po jugokomuniste u domovini i inozemstvu, pa su to pokušali opravdati pričom kako su franjevci poginuli u žaru borbe polijevajući ih vrelim uljem i pucajući na njih. Međutim, istina je potpuno drukčija. Fratri nisu htjeli bježati jer su se osjećali nevinima. Jugokomunisti su u samostan ušli oko 10 sati, a ubijanje je započelo oko 16 sati. Izvodili su ih jednoga po jednoga uz povik »A sada ti, druže«, upadali su među skupina vojnika koja ih je tukla, vukla…, dovodila do ratnog skloništa u samostanskom vrtu te ih tu ubila metkom u zatiljak i nakon toga skupa zapalila – kaže fra Miljenko opisujući ubojstva njegove subraće.

Tito: Poubijat ću franjevce u BiH

Naglašava kako se njihovo ubojstvo nije nimalo slučajno dogodilo, a kako kazuje i dokument iz knjige »Tito-Churchill: Strogo tajno« koji povjesničari do Vladimira Šumanovića »nisu vidjeli« i nisu tumačili. Nastao je 8. veljače 1945. U njemu Tito jasno kaže da će poubijati franjevce u BiH, a Fitzroy Maclean mu daje zeleno svjetlo za to. Šumanović je, također, dokazao da je temeljni dokument na kojem su jugokomunisti 45 godina gradili svoju istinu o borbama na Širokom Brijegu potpuno lažan, ističe on, naglašavajući kako ovomu treba pridodati i rad povjesničara Hrvoja Mandića koji na temelju činjenica dokazuje da su fra Leo Petrović i drugi franjevci tijekom čitavog rata u Mostaru pomagali sve ugrožene: Židove, Srbe, komuniste, Hrvate… No, njih 7 najprije su jugokomunisti pobili kad su zauzeli Mostar, na sličan način kao i one na Širokom Brijegu, te nakon toga zabranili govor o njima.

– Danas vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« po svim crkvenim propisima prikuplja svjedočanstva i dokumente da bi Crkva jednoga dana pobijene hercegovačke franjevce proglasila mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Ovaj početni istražni dio je pri završetku, ali nam još uvijek dobro dođe svako svjedočenje i svaki dokument- kaže za HMS fra Miljenko.

A koliki su razmjeri stradanja Katoličke crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje je Hrvatskom Medijskom Servisu predočio vojni biskup mons. Tomo Vukšić. Prema tim podatcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952. godine, smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93 posto svojih svećenika, Mostarsko-Trebinjska 40 posto, hercegovački franjevci 36,77 posto, bosanski franjevci 24,47 posto, Sarajevska nadbiskupija 21,95 posto i trapisti 5 posto.

U Drugom svjetskom ratu ubijeno 235 katoličkih svećenika u BiH

by Guest 19/5/2017, 11:00

Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. godine nalazio u inozemstvu.

Kao posebnu bezočnost, naglašava on, jest ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik.

– Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, proglašeno blaženim. Stoga je opravdano još jednom postaviti pitanje svrhe našega govora o žrtvama Drugoga svjetskoga rata-ističe biskup Vukšić dodajući kako tu misli prije svega na govor crkvenih ljudi o tome pitanju jer, naglašava, vrijeme je da promijenimo crkveni način i osnovnu svrhu govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima. Naime, neki od njih su sigurno završili život na način koji je bio vrlo sličan umiranju mučenika prve Crkve.

Nikada nitko nije odgovarao za ubojstva svećenika

I biskup Vukšić, kao i većina onih koji su se bavili pitanjem stradanja katoličkih svećenika u ratu i poraću, također naglašava kako se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti, već se radilo o planiranoj likvidaciji, a kao dokaz nalazi u činjenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe, iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija i to bez ikakva suđenja i na najbrutalniji način.

Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina. Iz tih sačuvanih dokumenata i pouzdanih svjedočanstava proizlazi da je više stradalih crkvenih osoba vlastitu smrt prihvatilo na način pravih kršćanskih mučenika, tj. kao priliku da i u ekstremnoj situaciji posvjedoče svoje kršćansko uvjerenje i ljubav, zaključuje biskup Vukšić.

by Guest 20/5/2017, 09:29

Bivši poglavar Jugoslavije i čelnik Komunističke partije Josip Broz Tito, prema listi britanskog Daily Maila, nalazi se na 13. mjestu rang liste najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća.

Na prvom mjestu našao se kineski komunistički diktatori Mao Ce Tung, slijedi Josif Visarionovič Staljin. Na trećem mjestu Adolf Hitler.

Zanimljivo, bivši poglavar Jugoslavije Josip Broz Tito prema listi Daily Maila nalazi se na 13. mjestu. Britanski list navodi da je Tito je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, uglavnom političkih protivnika

izvor je daily mail.. link voljom adminice ligeje ne mogu staviti

by Guest 23/5/2017, 20:23

Antifašizam – poslednje utočište nitkova?

BY SLOBODAN RADOSAVLJEVIĆ

Osuđivati fašizam je verovatno najlagodnije političko deklarisanje u civilizovanom svetu: ”fašizam” je diskurzivna kvalifikacija čija se upotrebna suština iscrpljuje u funkciji diskvalifikacije entiteta na koji se referira ‒ najjednostavnije moguće isključivanje prostim etiketiranjem. A s obzirom da ovo isključivanje teži da bude apsolutno, apsolutno nepriznavanje legitimiteta, posledica je potpuna ispražnjenost ovog antistava od bilo kakvog političkog i etičkog sadržaja. Tačnije, politički sadržaj postaje potpuno proizvoljan i demagoški ‒ ”Ja sam antifašista, dakle, ako se ne slažeš sa nekim mojim stavovima ‒ ti si fašista.”

”Antifašizam” tako može da se koristi za maskiranje apolitičnosti i/ili političke nepismenosti ‒ ”Evo, potvrdio sam svoju podršku civilizacijskoj samosvesti i stvarno bi bilo nepristojno dalje preispitivati moju političku nezainteresovanost i/ili intelektualnu lenjost.” Može se koristiti kao prividno opravdavanje običnog huliganstva ‒ ”Eno fašiste! Prebijmo ga!” Ali, može da se upotrebi i kao efikasno demagoško sredstvo za ”normalizaciju” političkih stavova i ideologija čija je politička, ideološka i etička vrednost jednaka fašizmu, pa čak i za ”normalizaciju” samog fašizma.

Istorijski posmatrano, fašizam je nastao kao proizvod socijalističkog pokreta. I to ne zbog istorijsko-kontingentne činjenice da je Musolini bio pripadnik socijalističkog pokreta pre konstituisanja fašističkog, nego zbog činjenice da je fašizam nacionalizam strukturiran po socijalističkom obrascu, a samim tim suštinski spada među socijalističke ideologije – mlađi blizanac komunizma.

http://katalaksija.com/2013/05/08/antifasizam-poslednje-utociste-nitkova/

by Guest 26/5/2017, 11:31

Mašina za ubijanje – Če Gevara, od komunističkog agitatora do kapitalističkog brenda

BY ALVARO VARGAS LLOSA · PUBLISHED 07/06/2012

Socijalistički maneken

U percepciji velikog broja ljudi borac za “bolji svet” – u stvarnosti masovni ubica

Če Gevara, koji je toliko toga uradio (ili je to ipak bilo isuviše malo?) na uništenju kapitalizma, danas je jedan od ključnih kapitalističkih brendova. Njegov lik ukrašava novčanike, šolje za kafu, bejzbol kape, torbe iz butika, priveske, kutije s biljnim čajevima i, naravno, majice. Svuda vidimo čuvenu sliku socijalističkog manekena sa beretkom na glavi, sliku koju je Alberto Korda snimio prvih godina revolucije, kada mu je Če slučajno upao u kadar. Ta slika je, 37 godina posle Čeove smrti, i dalje logo revolucionarne (ili kapitalističke?) šik mode. Šon O’Hagan tvrdi u Observeru da postoji čak i prašak za veš koji se reklamira porukom “Če pere belje”.

Proizvode sa Čeovim likom prodaju velike korporacije i mala preduzeća. Na primer, jedna tekstilna iz Burlingtona se reklamira spotom u kojoj mladić uz njihove pantalone nosi majicu sa Čeom. Kada su kubanski imigranti besno reagovali na slične reklame butika Flamingo iz Nju Džersija, vlasnik butika je odgovorio razornim argumentom: “Ja prodajem sve što ljudi žele da kupe!”. Trgovačkom ludilu su se priključili i revolucionari: na internetu postoje “Čeove prodavnice” koje zadovoljavaju “sve vaše revolucionarne potrebe”. Zatim, italijanski pisac Đanija Mina je pristao da proda Robertu Redfordu filmska prava na Čeove dnevnike o mladalačkom putovanju po Južnoj Americi 1952. godine jedino uz uslov da prisustvuje snimanju filma (Dnevnik motocikliste) i snimi sopstveni dokumentarac o tome. Da ne spominjemo Alberta Granadu, koji je bio Čeov saputnik u toj mladalačkoj avanturi i koji sada daje savete dokumentaristima, i dodatno se, po pisanju El Paisa, uz skupo vino i pačje pečenje, žali kako zbog američkog embarga protiv Kube teško uspeva da naplati svoja autorska prava. Da bi ironija bila još veća: u zgradi u kojoj je Če Gevara rođen, u gradu Rosariju, Argentina, u lepom zdanju iz ranog XX veka, do nedavno je bilo sedište privatnog penzionog fonda.

Preobražaj Če Gevare u kapitalistički brend nije nešto što se tek nedavno dogodilo, ali u poslednje vreme prolazi kroz veliku renesansu – i to veoma neobičnu renesansu pošto se događa mnogo godina nakon ideološke i političke propasti svega što je Če Gevara simbol. Počelo je s filmom Dnevnik motocikliste, u režiji Valtera Salesa (to je jedan od tri najvažnija filma o Čeu u poslednje dve godine, druga dva su režirali Džoš Ivans i Stiven Soderberg). Sniman u divnom, prirodnom, kapitalizmom nezagađenom krajoliku, film prikazuje kako se kod mladića koji putuje Južnom Amerikom, u cilju samospoznaje, polako budi socijalna svest dok posmatra socijalnu i ekonomsku eksploataciju. Tako su položeni temelji za novi talas “ponovnog otkrivanja” čoveka koga je Sartr nazvao najpotpunijim ljudskim bićem naše ere.

http://katalaksija.com/2012/06/07/masina-za-ubijanje-ce-gevara-od-komunistickog-agitatora-do-kapitalistickog-brenda/

by Guest 26/5/2017, 21:18

Mašina za ubijanje – Če Gevara, od komunističkog agitatora do kapitalističkog brenda

BY ALVARO VARGAS LLOSA · PUBLISHED 07/06/2012

Socijalistički maneken

U percepciji velikog broja ljudi borac za “bolji svet” – u stvarnosti masovni ubica

No, možda bi preciznije bilo reći da je ovaj pomodni kult Če Gevare začet još 1997, na tridesetu godišnjicu njegove smrti, kada je objavljeno pet različitih biografija, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni u blizini piste aerodroma Valjengarde u Boliviji (pošto je penzionisani bolivijski general, u spektakularno tempiranom priznanju, otkrio tačnu lokaciju). Obeležavanje tridesetogodišnjice smrti vratilo je u centar pažnje čuvenu fotografiju Fredija Alborte na kojoj se vidi Če položen na sto, mrtav i romantičan, nalik Hristu sa nekih klasičnih slika.

Uobičajeno je da sledbenici kulta ne znaju pravu životnu priču svog heroja, istorijsku istinu o njemu (mnogi rastafarijanci bi odbacili Hajle Selasija, samo da imaju ikakvog pojma o tome kakav je ovaj zaista bio). Ne iznenađuje što se savremeni Gevarini sledbenici, njegovi novi, postkomunistički obožavaoci, takođe zavaravaju kada bez pitanja prihvataju mit.

Pogledajmo neke od ljudi koji su u poslednje vreme paradirali sa Čeovim likom predstavljajući ga kao svetionik pravde i pobune protiv zloupotrebe moći. U Libanu, demonstranti koji su protiv Sirije protestovali nad grobom ubijenog Rafika Haririja, nosili su Čeovu sliku. Francuski fudbaler Tijeri Anri, koji igra za Arsenal, pojavio se na gala svečanosti FIFE obučen u crveno-crnu majicu sa Čeovim likom. Fudbalski heroj Maradona je ponosno pokazao tetovažu Čea na desnoj ruci tokom putovanja na kome se sreo sa Hugom Čavezom u Venecueli. U Stavropolju, južni deo Rusije, zastave za Čeovim likom su nosili demonstranti koji su se na centralnom gradskom trgu okupili da izraze nezadovoljstvo odlukom da se socijalna pomoć isplaćuje isključivo u novcu. U izbegličkom kampu Deišeh na Zapadnoj Obali, Čeovi posteri ukrašavaju zid na kome se odaje pošta intifadi. Nedeljni magazin posvećen društvenom životu u Sidneju u Australiji objavljuje koje bi tri osobe njihovi čitaoci najviše voleli da pozovu na svoju večernju zabavu: Alvara Altu, Ričarda Brensona i Če Gevaru. Leong Kvokhung, pobunjenik koji je izabran u zakonodavnu skupštinu Hong Konga, izaziva Peking oblačenjem majica sa Čeovim likom. U Brazilu, Frei Beto, savetnik predsednika Lule da Silve za program “nulte gladi”, kaže da bi “trebalo manje pažnje da posvećujemo Trockom, a više Če Gevari”. I najpoznatiji slučaj – na ovogodišnjoj ceremoniji dodele Oskara Karlos Santana i Antonio Banderas izveli su pesmu iz Dnevnika motocikliste, a Santana se pojavio u majici sa Čeovim likom i krstom oko vrata. Manifestacije novog kulta Če Gevare su svuda oko nas.

Opet mit o njemu raspaljuje duše ljudi čija uverenja u najvećem procentu predstavljaju suštu suprotnost svega što je Če Gevara bio.

by Guest 26/5/2017, 22:06

Mašina za ubijanje – Če Gevara, od komunističkog agitatora do kapitalističkog brenda

BY ALVARO VARGAS LLOSA · PUBLISHED 07/06/2012

Socijalistički maneken

U percepciji velikog broja ljudi borac za “bolji svet” – u stvarnosti masovni ubica

(…) U aprilu 1967 godine, govoreći na osnovu sopstvenog iskustva, Gevara je sumirao svoju ideju pravde u svojoj “Poruci Trikontinentalu” (organizaciji iz Havane, zamišljenoj da pomaže borcima za slobodu na tri kontinenta): “Mržnja kao element borbe; nepokolebljiva mržnja prema neprijatelju, koja gura ljudsko biće preko njegovih prirodnih granica, pretvarajući ga u efikasnu, nasilnu, selektivnu i hladnokrvnu mašinu za ubijanje”. I njegovi raniji spisi bili su začinjeni ovakvim retoričkim i ideološkim nasiljem. Mada njegova bivša devojka Čičina Fereira dovodi u pitanje da je originalna verzija dnevnika o putovanjima motocikliste sadržavala zapažanje da “oseća kako se nosnicama sladostrasno širi ljuti miris baruta i krvi neprijatelja”, Gevara je u tim ranim godinama podelio sa Granadom sledeću uzbudljivu misao: “Revolucija bez ijednog pucnja? Ti si lud”. U drugim situacijama, mladi boem izgleda nije bio u stanju da napravi neku razliku između lakomislene smrti kao spektakla i tragedije žrtava revolucije. U pismu majci napisanom 1954. iz Gvatemale, gde je bio svedok zbacivanja revolucionarne vlade Jakoba Arbenza, on kaže: “Bilo je dosta zabave, sa bombama, govorima i drugim zanimacijama, da bih prekinuo monotoniju u kojoj živim”.

Gevarine sklonosti pokazuje fraza iz pisma (objavljeno u knjizi Ernesto, Memoari Če Gevare u Sijera Maestri) koje je napisao svojoj ženi, za vreme putovanja sa Fidelom Kastrom iz Meksika na Kubu 28. januara 1957, neposredno posle iskrcavanja na kubansko tle: “Ovde u kubanskoj džungli, živ i žedan krvi”. U tom stavu ga je dodatno osnažilo ubeđenje da je Arbenz izgubio vlast zato što je propustio da likvidira svoje potencijalne neprijatelje. U ranijem pismu tadašnjoj devojci Titi Infante, Če kaže: “Ako bude nekih streljanja, to znači da je vlada sačuvala sposobnost da uzvrati udarac”. Stoga nije neko iznenađenje da je tokom oružane borbe protiv Batiste, i kasnije po trijumfalnom ulasku u Havanu, Gevara pobio ili nadzirao egzekucije mnogo ljudi nakon presuda po kratkom postupku. Među ubijenima bilo je dokazanih neprijatelja, osumnjičenih neprijatelja i onih koji su se naprosto našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme.

by Guest 27/5/2017, 11:14

Mašina za ubijanje – Če Gevara, od komunističkog agitatora do kapitalističkog brenda

BY ALVARO VARGAS LLOSA · PUBLISHED 07/06/2012

Socijalistički maneken

U percepciji velikog broja ljudi borac za “bolji svet” – u stvarnosti masovni ubica

U januaru 1957, kao što saznajemo iz dnevnika sa Sijera Maestre, Gevara je ubio Eutimija Guera zato što ga je sumnjičio za odavanje informacija: “Rešio sam problem pištoljem kalibra 32 mm, u levu stranu njegovog mozga… Njegove stvari sada pripadaju meni”. Kasnije je ubio Aristidija, seljaka koji je rekao da ne želi da ide dalje sa njima ako će da napuste njegovo selo. I dok se pitao da li je ova žrtva “bila dovoljno kriva da zasluži smrt”, nije se kolebao kada je naredio ubistvo Ečeverije, brata jednog od njegovih drugova, zbog nekih zločina koje kasnije nije jasno naveo: “Morao je da plati”. U nekim drugim situacijama je kao metod psihičke torture simulirao egzekucije, bez namere da ih izvrši.

Luis Gvardija i Pedro Korzo, dva istraživača sa Floride koji pripremaju dokumentarni film o Če Gevari došli su do svedočenja Haima Koste Vaskeza, bivšeg komandanta revolucionarne armije poznate kao “El Katalan”. On kaže da je za mnoga ubistva koja se pripisuju Ramiru Valdezu, budućem ministru unutrašnjih poslova Kube, zapravo direktno bio odgovoran Če Gevara budući da je Valdez primao naređenja direktno od njega dok su se nalazili u planinama. “Ako sumnjaš, ubij ga”, glasilo je Čeovo upustvo. U predveče pobede, po rečima Vaskeza, Če je naredio ubistvo nekoliko desetina ljudi u Santa Klari, u centralnoj Kubi, gde se njegova jedinica probila tokom završnih operacija na ostrvu. Neki od njih su bili pobijeni u hotelu, kao što piše Marselo Fernandez Zajas, još jedan bivši revolucionar koji je kasnije postao novinar – dodajući da je među ubijenima, poznatim kao kaskitosi, bilo seljaka koji su se pridružili vojsci samo da bi izbegli nezaposlenost.

Ali, “hladnokrvna mašina za ubijanje” nije pokazala pune razmere svoje posvećenosti sve do trenutka neposredno posle pada Batistinog režima. Kastro mu je dodelio mesto upravnika u zatvoru La Kabanja (Kastro je imao klinički precizno oko za odabir prave osobe koja će štititi revoluciju od infekcije). La Kabanja je kameno utvrđenje iz XVIII veka koje je služilo odbrani Havane od engleskih gusara, a naknadno je pretvorena u vojni garnizon. Na način koji jezovito podseća na Lavrentija Beriju, Gevara je tokom prve polovine 1959. godine bio jedan od onih koji su bili na pozicijama moći tokom jednog od najmračnijih perioda kubanske revolucije. Hoze Vilasuso, advokat i profesor Srednjeameričkog Univerziteta De Bajamon u Portoriku, bio je član tela zaduženog za preka suđenja u La Kabanji; on mi je nedavno ispričao:

“Če je bio šef Comision Depuradora. Postojali su propisi – najpre vojni sud. Če nam je rekao da moramo postupati sa ubeđenjem, što će reći sa ubeđenjem da su svi optuženi ubice i da je jedino neumoljivost revolucionarni način postupanja. Moj direktni pretpostavljeni je bio Miguel Duke Estrada. Moja dužnost je bila da pripremim dosijee za slanje ministru. Egzekucije su obavljane od ponedeljka do petka, u sred noći, odmah pošto bi kazna bila izrečena i automatski potvrđena od strane apelacionog tela. Sećam se da je jedne noći ubijeno čak sedmoro ljudi “

by Guest 28/5/2017, 10:03

Mašina za ubijanje – Če Gevara, od komunističkog agitatora do kapitalističkog brenda

BY ALVARO VARGAS LLOSA · PUBLISHED 07/06/2012

Socijalistički maneken

U percepciji velikog broja ljudi borac za “bolji svet” – u stvarnosti masovni ubica

Nedavno sam u Portoriku razgovarao i sa Havijerom Arzuagom, baskijskim sveštenikom koji je davao poslednje pomazanje osuđenima na smrt i lično prisustvovao desetinama pogubljenja. Bivši katolički sveštenik, sada 78-godišnjak, priseća se:

“Bilo je oko 800 zatvorenika u prostoru predviđenom za ne više od tri stotine. Bili su tu bivši Batistini policijski i vojni zvaničnici, neki novinari, nekolicina poslovnih ljudi i trgovaca. Revolucionarni sud su sačinjavali ljudi iz milicije. Če Gevara je predsedavao apelacionim sudom. Nikada nije promenio neku presudu. Ja bih posećivao osuđenike na smrt na galeria dela muerte. Javile su se glasine da ja hipnotišem zatvorenike zato što su mnogi ostajali hladnokrvni, tako da je Če naredio da prisustvujem i egzekucijama. Odatle sam otišao u maju, ali i posle je ubijeno mnogo ljudi, a ja lično sam bio svedok 55 egzekucija.

Bio je tu i jedan Amerikanac, Herman Marks, očigledno bivši osuđenik. Zvali smo ga ‘kasapin’, zato što je uživao da daje naređenja za pogubljenje. Mnogo puta sam molio Čea da oslobodi zatvorenike. Posebno se sećam slučaja dečaka Ariela Lime. Če nije mrdnuo prstom. Ni Fidel, koga sam posetio. Postao sam toliko traumatizovan da mi je krajem maja 1959. naređeno da napustim parohiju Kaza Blanka, gde je bila locirana La Kabanja i gde sam tri godine držao mise. Otišao sam u Meksiko na lečenje. Onog dana kad sam odlazio, Če mi je rekao da smo obojica pokušali da se približimo jedan drugom, ali da nismo uspeli. Njegove poslednje reči su bile: ‘Kad skinemo maske, postaćemo neprijatelji'”.

Koliko je ljudi ubijeno u La Kabanji? Pedro Korzo, istraživač iz Floride, barata cifrom od nekih dve stotine, slično onoj koju daje Armando Lago, penzionisani profesor ekonomije koji je osam godina proučavao materijale o egzekucijama na Kubi i sačinio listu od 179 imena. Pomenuti Vilasuso mi je rekao da je između januara i maja 1959. (kada je Če prestao da bude šef La Kabanje) streljano oko 400 ljudi.

Tajni telegram koji je poslala američka ambasada u Vašington govori o “više od 500 žrtava”. Po rečima Horhea Kastanede, jednog od Gevarinih biografa, baskijskog katolika naklonjenog revoluciji, pokojni otac Inaki de Aspiatcu je govorio o oko 700 ubijenih. Feliks Rodriguez, agent CIA-e koji bio deo tima zaduženog za lov na Če Gevaru u Boliviji, pitao je uhvaćenog Če Gevaru za “oko 2000 ljudi” za čiju je egzekuciju on bio odgovoran tokom svog života. Kako se Rodrigez seća: “Če je odgovorio da su to sve bili agenti CIA-e, ne komentarišući cifru”. Veće cifre možda uključuju egzekucije koje su se desile u mesecima pošto je Če napustio mesto šefa zatvora.

by Regoč 28/5/2017, 14:40

Poučni tekstovi, a vidim da je interes izrazito "antifašistički".

by Guest 29/5/2017, 12:21

sinoć gledala emisiju o crvenim kmerima i pol potu.. prestrašno.. ne može normalan čovjek zamislit koliko je čovjek sposoban za okrutnost u ime ideologije a za svoju korist.. nisam mogla zaspati do dva ujutro, toliko me je emisija uznemirila... toliko patnje žena, djece.. narator je preživjeli mladi čovjek iz režima.. priča o smrtima od gladi, o tome kako su indoktrinirana djeca izdavala režimu majke koje bi ukrale avokado da utaže glad.. o mladoj ženi koja nije mogla sama roditi pa je u strašnim bolovima i vrištanju umrla tu noć, o gladnom čovjeku koji nije više mogao ni jesti, o čovjeku kojemu su crvi pojeli koljeno.. i nadasve o indoktrinaciji.. s megafona su govorili o jednakosti, slobodi, borbi protiv kapitalizma i korupcije dok su ljudi skapavali na rižinim poljima.. a sve u ime komunizma...

by Regoč 29/5/2017, 13:46

metilda wrote:sinoć gledala emisiju o crvenim kmerima i pol potu.. prestrašno.. ne može normalan čovjek zamislit koliko je čovjek sposoban za okrutnost u ime ideologije a za svoju korist.. nisam mogla zaspati do dva ujutro, toliko me je emisija uznemirila... toliko patnje žena, djece.. narator je preživjeli mladi čovjek iz režima.. priča o smrtima od gladi, o tome kako su indoktrinirana djeca izdavala režimu majke koje bi ukrale avokado da utaže glad.. o mladoj ženi koja nije mogla sama roditi pa je u strašnim bolovima i vrištanju umrla tu noć, o gladnom čovjeku koji nije više mogao ni jesti, o čovjeku kojemu su crvi pojeli koljeno.. i nadasve o indoktrinaciji.. s megafona su govorili o jednakosti, slobodi, borbi protiv kapitalizma i korupcije dok su ljudi skapavali na rižinim poljima.. a sve u ime komunizma...

Manga!

by Sponsored content