Smije li Angela Merkel pasti?

Smije li Angela Merkel pasti?

Mario STEFANOV / 7Dnevno / 28. listopada 2016. Nov 01, 2016
Wikimedia Commons
Wikimedia Commons
Prema analizama američke i europske političke elite, koje se ovih dana bave posljedicama mogućeg odlaska Angele Merkel, upravo je ona središnja točka takve američke politike u Europi i na njoj uspostavljenih euroatlantskih odnosa. Loša strana priče je u tome što je euroatlantski kompleks postao ovisan o jednom tipu europske politike i gotovo o jednoj osobi u liku kancelarke Merkel koja se nametnula kao ključna poveznica tako uspostavljenog sustava.

Stoga Russell A. Berman, u analizi od 21. rujna 2016. godine, pod naslovom “Američke pozicije nakon Merkel”, za američki think-tank“ Hoover Institution” navodi:

“Merkel je ostavila svoj trag na ključnim pitanjima u Europi. Ona je zajedno s njemačkim ministrom financija Wolfgangom Schaubleom, koji je vodio Europu kroz krizu eura, postala zaštitno lice ekonomske politike štednje i utjerivanja fiskalne stege članovima eurozone, posebice Grčkoj. Merkel je također, kao europski lider, preuzela uloge sučeljavanja s Vladimirom Putinom tijekom aneksije Krima i destabilizacije istočne Ukrajine. Ona je bila u mogućnosti uvjeriti podijeljenu njemačku javnost da podrži politiku sankcija protiv Rusije, a i danas sva odgovornost za provođenje protokola iz Minska, u svezi ukrajinske krize, u njenim je rukama.

Približavanje ruskim opcijama

No, Merkel je istodobno postala politički vođa osobno povezana s politikom koja je dovela više od milijun imigranata u Njemačku u 2015. godini i stotine tisuća tijekom 2016. godine. Merkel i njena stranka CDU, stoga sada plaćaju visoku cijenu na regionalnim izborima s prijetećim posljedicama na nacionalnim izborima u rujnu 2017. godine. Rezultat izbora za Bundestag, temeljem kojih Merkel ne bi mogla osvojiti četvrti kancelarski mandat, odrazio bi se na budućnost Njemačke i na ukupne transatlantske odnose.”

Berman dalje procjenjuje da bi loš rezultat CDU-a mogao dovesti do stvaranja trojne koalicije na saveznoj razini od SPD-a, Zelenih i stranke „Die Linke“, nasljednice bivših komunista koja bi mogla postati alternativa sadašnjoj velikoj koaliciji i srušiti kancelarku Angelu Merkel. Prema Bermanu, ulazak stranke „Die Linke“ u nacionalnu vladu, udaljio bi njemačku politiku od američke i približio ruskim opcijama, čime bi se, kaže Berman, ostvario – “sovjetski cilj tijekom hladnoga rata – neutralizirati Njemačku”.

Procjenjujući utjecaj odlaska Angele Merkel u opoziciju, na strateške odnose Europe i SAD-a zaključuje: “Ako, što je sve vjerojatnije, Merkel ne osvoji četvrti mandat, a CDU ode u opoziciju u Bundestagu, sljedeća koalicijska vlada biti će manje atlantistička i manje prijateljska prema SAD-u. Raznolike snage unutar njemačkog društva, zainteresirane za bolje odnose s Rusijom, postići će nadmoć. To nipošto nije pitanje samo bivših komunista nego, što je mnogo važnije, uključuje vodeće industrijske i gospodarske interese željne povećanja trgovine s Moskvom. Sankcije koje se primjenjuju prema Rusiji zbog aneksije Krima mogle bi se okončati, dok bi trgovinski sporazumi sa SAD-om, kao što je TTIP, mogao postati još manje održiv. Stoga je pitanje njemačkih izbora u samom središtu američkog strateškog interesa europske pozicije i globalne ravnoteže moći.”

Berman naglašava da će “ishod izbora za Bundestag sljedeće jeseni predstavljati ključni izazov za vanjsku politiku američke administracije koja će morati redefinirati svoj pristup Europi. Europa će nakon Merkel postati veći izazov za Washington. Američka politika će se morati vratiti natrag u Europu kako bi održala snažni transatlantski savez.”

Joschka Fischer, također, u članku “Zapad na rubu” analizira razvoj političke situacije u Europi u svjetlu serije izbora u kojima vladajuće politike trpe gubitke, pa zaključuje da bi pobjeda Marine Le Pen, čelnice francuskog FN-a na sljedećim francuskim predsjedničkim izborima, značilo – odbacivanje Europe:

Sve ovisi o jednoj osobi

“Kako je Francuska ključni temelj EU-a zajedno s Njemačkom, izbor Le Pen bi najvjerojatnije značio kraj EU-a. Ako se Velika Britanija povuče u neoizolacionizam i Francuska napusti Europu u korist nacionalizma, Europa će postati neprepoznatljiva. To više neće biti bastion stabilnosti i Europa će se prepustiti kaosu na neodređeno vrijeme. U tom slučaju, Njemačka će se ponovno naći na poziciji središnjeg položaja u Europi između Istoka i Zapada gdje je povijesno oscilirala. Ova dinamika je bila konstruktivni element njemačkog Reicha.

Istok ili Zapad? – pitanje je konačno odlučeno tek nakon potpunog poraza Njemačke 1945. godine, nakon uspostave Savezne Republike Njemačke, kada je kancelar Konrad Adenauer izabrao Zapad. Poslijeratno njemačko i francusko zbližavanje i europske integracije u EU-u su bili neophodni elementi njemačke zapadne orijentacije. Bez njih bi se Njemačka mogla vratiti na strateški ničiju zemlju gdje se nalazila u doba Reicha, što će ugroziti Europu, ojačati opasne iluzije u Rusiji i izložiti Njemačku novim izazovima kontinenta.”

Fischer na kraju zaključuje da opstanak njemačke kancelarke Angele Merkel predstavlja jedinu branu takvom opisanom tragičnom razvoju događaja. U suštini, pravilno zaključuje da je pitanje njemačkih izbora i sudbine Angele Merkel postalo – geopolitičko pitanje. Analizirajući razne varijante mogućih koalicija nakon mogućih loših izbornih rezultata CDU-a, zaključuje da bi oslanjanje na AfD ili pak na „Die Linke“, jednako kao i moguća trojna koalicija SPD-a,“ Die Linkea“ i AfD-a, približilo Njemačku Rusiji i ugrozilo integracije sa Zapadom.

Zaključak je potpuno identičan promišljanju Russella A. Bermana u analizi „Hoover Institutiona“. Fischer u završnoj rečenici članka ponovno naglašava središnju poziciju osobe njemačke kancelarke Angele Merkel u ukupnoj europskoj politici: “Jedina nada da ćemo biti pošteđeni tragične budućnosti je da Merkel zadrži svoj ured nakon 2017. godine. Budućnost Njemačke, Europe i Zapada može ovisiti o tome.”

Nešto drukčiji stav o Europi nakon Merkel ima Ashoka Mody, koji izražava u svom članku “Europa nakon Merkel” za “Project Syndicate” od 13. listopada. Polazi od identičnih pozicija da je Merkel “de facto europski kancelar jednostavno zato što ne postoji alternativa. Talijanski premijer Matteo Renzi, kada želi veću fleksibilnost europskih proračunskih pravila, to ne traži ni od kog drugog, nego od Merkel, a britanska premijerka Theresa May je za prvi službeni put u inozemstvo odabrala upravo Berlin.” Prema Modyju, njemačka kancelarka je cijelu Europu dovela u poziciju da ukupna politika i geostrateška pozicija ovisi o jednoj osobi i njenoj politici.

Odgovorni nacionalizam

Ali, Mody uočava i da se Njemačka i Europa mijenjaju: „Čak i ako Merkel nastavi karijeru kancelarke nakon izbora sljedeće godine, ona će imati mnogo slabiju podršku. Jer, europska ekonomija ostaje na samrti, a prijeteći slom talijanskog bankarskog sustava prijeti Europi. Povjerenje u europske institucije je nestalo, a trgovinske veze između europskih država u procesu globalizacije predvidljivo su slabe, jer se okreću brzo rastućim tržištima Azije i SAD-a.”

Mody, međutim uočava i pozitivne posljedice eventualnog odlaska Merkel i ne povezuje ih s apokaliptičkim scenarijima, već zaključuje da bi odlaskom Merkel sa scene, moglo doći do ponovnog jačanja nacionalnih suvereniteta država članica EU-a i slabljenja centralističke struje. Mody, s iskustvom nekadašnjeg voditelja misije MMF-a za Njemačku i Irsku, zaključuje:

“Proširenje nacionalnog suvereniteta mogao bi biti pozitivan razvoj ako će se odvijati u skladu s onim što prof. Lawrence Summers s Harvarda naziva – odgovornim nacionalizmom. Vlade eurozone morat će tada služiti svojim građanima, a ne nekom apstraktnom europskom idealu i funkcionirati po disciplini glasačke kutije i tržišta. Njemački kancelar, kao europski kancelar, Europu sada samo dodatno razdvaja i antagonizira.”

Europski kreatori politike i bruxelleska elita u strepnji su od odlaska Angele Merkel, kao središnje poveznice i čvrste veze s američkim interesima, jednostavno zato što nisu sposobni za samostalno provođenje politike i ne mogu procijeniti što će im promjena donijeti, posebice ne mogu razaznati način na koji će reagirati moćni američki saveznik. U svakom slučaju, na njih se s europskih građana polako prenosi osjećaj da su ih pod kancelarskom palicom Angele Merkel debelo izvozali američki gospodari svemira i bahati arapski šeici, kako preko inducirane i kreirane ekonomske krize, tako i preko organizirane migracijske navale i ratova na europskim južnim i istočnim granicama.

Tu istu europsku političku elitu, ne samo da više nitko ozbiljno ne shvaća, nego joj istovremeno prijete unutareuropski politički potresi i vanjskopolitička dinamika iz smjera projekcije europske moći prema bliskoistočnim prostorima, odakle će im logikom razvoja kolonijalizma u uvjetima globalizacije, umjesto proširenja europske imperijalne moći, povratno stići plamen nestabilnosti i ratova s Bliskog istoka, u čijem su stvaranju aktivno sudjelovali. Najbolje rješenje za njih i američke saveznike bilo bi – to više nitko ne skriva – održavanje na vlasti političkog kruga oko njemačke kancelarke Angele Merkel, kao jedine čvrste točke europske i transatlantske integracije.

Kako bilo, Angela Merkel ne smije pasti – zaključak je većine zapadnih think-tankova i političkih analitičara koji, zapravo, samo otkrivaju stavove i pozicije političke elite za koju rade. I zaista, kancelarka Merkel nema razloga za brigu budu li ju spašavali istim metodama kakvim je ona, prema Ashoku Modyju, „projektirala zamjenu izabranih vlada u Grčkoj i Italiji tehnokratskim vladama“.





Ostanak ili odlazak Angele Merkel – pitanje geopolitike

Pod skutima Angele Merkel se u zadnjem desetljeću na europskim prostorima, učvrstio nesmiljeni gospodarski liberalizam pod maskom, tobože, neizbježne globalizacije koji je zavladao i europskom društvenom strukturom, slomio europsku srednju klasu, radništvo pretvorio u prekarijat bez perspektive sa zamjenskom imigracijskom jeftinom radnom snagom dovedenom s razorenih bliskoistočnih prostora

Europska unija se pod vodstvom politike njemačke kancelarke nasilno i protuprirodno geoekonomski i geopolitički uvezuje sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u cilju stvaranja nekakvog nesuvislog imperija, kao replike Rimskoga carstva, koji bi bio poligon za ekonomsku, vojnu i političku ekspanziju europske moći i osnovica njenog nastupa prema Aziji

Koliko su njemačka kancelarka Angela Merkel i njen politički krug bili i ostali ključni za uspostavu i održavanje liberalnog gospodarskog i društvenog poretka unutar Europske unije uvezanog s geoekonomskim i geopolitičkim interesima SAD-a, jasno se vidi sada, u trenucima kada se ljulja njeno prijestolje “najmoćnije žene Europe”, kako su joj godinama sladunjavo tepali europski mainstream mediji pod kontrolom liberalnih gremija i njima pridružene ljevičarske elite.

Pod njenim se skutima u zadnjem desetljeću na europskim prostorima, učvrstio nesmiljeni gospodarski liberalizam pod maskom, tobože, neizbježne globalizacije koji je zavladao i europskom društvenom strukturom, slomio europsku srednju klasu, radništvo pretvorio u prekarijat bez perspektive sa zamjenskom imigracijskom jeftinom radnom snagom dovedenom s razorenih bliskoistočnih prostora.

Sve u cilju podčinjavanja vlastitih građana, ucjene radno ovisnog stanovništva, razbijanja tradicionalnih europskih socijalnih zajednica, nacionalnih posebnosti i na kraju i samih obitelji, kako bi se mogla provesti agenda denacionalizacije europskih država, oduzimanje njihovog nacionalnog suvereniteta i uklapanja u jedinstvenu centraliziranu federalnu Europsku uniju. Samo tako prilagođena gospodarska i društvena statifikacija Europe može se adekvatno uklopiti u nastavak procesa euroatlantske unifikacije sa SAD-om, čiji simbol predstavljaju famozni gospodarski i trgovinski sporazumi s Washingtonom, posebice TTIP.
Novac i ekonomski interesi

Pritom se Europska unija pod vodstvom politike njemačke kancelarke nasilno i protuprirodno geoekonomski i geopolitički uvezuje sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u cilju stvaranja nekakvog nesuvislog imperija, kao replike Rimskoga carstva, koji bi bio poligon za ekonomsku, vojnu i političku ekspanziju europske moći i osnovica njenog nastupa prema Aziji.

Kao strateški partneri tih integracijskih procesa koriste se, nažalost, zlokobne i opasne diktature arapskoga svijeta predvođene Saudijskom Arabijom i ostalim despocijama iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC), koje su u pozadini svih potresa, nereda i uništavanja na bliskoistočnim prostorima i koje nemaju nikakvu, baš nikakvu društvenu i političku kompatibilnost s europskim prostorima i zapadnim svijetom. Osim dakako, kada je riječ o novcu i ekonomskim interesima.

U tom kontekstu je i nasilna, strateški programirana imigracija s Bliskoga istoka iz prethodno razorenih bliskoistočnih arapskih država čije je stanovništvo – što poklano i bačeno u masovne grobnice, s posebnim akcentom na tamošnje kršćanske zajednice koje gotovo više ne postoje, što pretvoreno u skitnice po palestinskom obrascu i upućeno kao jeftina radna snaga i politički destabilizirajuća masa krvavim putevima migracije prema Europi. Dakako, europski partneri iz Saudijske Arabije i pridruženih diktatura pobrinuli su se da u migraciju instaliraju korpus islamističkog ekstremizma koji će svoje pravo lice tek pokazati na europskim prostorima.

U središtu svega toga – pretvaranja europskog gospodarskog i socijalnog sustava u veliki ekonomski kasino sa slomljenim nacionalnim suvremenitetima država članica EU-a, njene transformacije u nadnacionalni imperij čvrsto uvezan s interesima Washingtona i arapskog kapitala iz GCC-a i imigracijske navale s afričkih i bliskoistočnih prostora, nalazi se upravo politički krug oko njemačke kancelarke, koja se postupno pretvorila u de facto kancelarku Europske unije, a sudeći po sadašnjoj agendi razvoja EU-a, i s neskrivenim ambicijama da to postane i de iure.

Medijski dugo održavani prikaz Angele Merkel kao odmjerenog vođe ujedinjene Europe u tihom sukobu sa SAD oko zaštite europskih interesa, nakon svega što se dogodilo u europskoj politici iskazuje se kao prijevara. Upravo suprotno, politički krug oko njemačke kancelarke, dominirajući Europskom unijom, promicao je isključivo parcijalne njemačke, prije svega ekonomske interese na račun EU-a kao cjeline koju je, slizavši se s američkim geostrateškim i gospodarskim agendama, gurnuo u u podređeni položaj prema Washingtonu.

Snaga i stabilnost transatlantskih odnosa, kao strateškog sidrišta zapadnoga svijeta na ovaj način, stavljanjem europske strane u ekstremno podređeni položaj, samo je umanjena, a euroatlantskim integracijama nanesena nepovratna šteta. Sadašnja europska politika bazira se na goloj sili Bruxellesa i Berlina pod palicom Angele Merkel koja je u svojim rukama skupila sve poluge europske moći.

Glavni oslonac američkih interesa

Ne kaže bez razloga Ashoka Mody, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Princeton i bivši šef misije za Njemačku i Irsku u MMF-u – „da je Merkel uistinu djelovala kao europska kancelarka pri čemu je fokus uvijek držala na njemačkim interesima” i grubo manipulirala europskom ekonomskom politikom dok je gradila svoju poziciju gospodarice europske ekonomije. Mody čak otvoreno tvrdi da je “krajem 2011. godine Merkel projektirala zamjenu izabranih vlada u Grčkoj i Italiji tehnokratskim vladama bez izbornog legitimiteta”.

Mody navodi samo Grčku i Italiju koje su ključne slabe karike europske ekonomije, a sam sotona zna koliko je vlada manje važnih država članica sličnim političkim inženjeringom zamijenila iz ovih ili onih razloga, često iz čisto egoističnih interesa njemačkog kapitala pod maskom zaštite i unaprjeđenja interesa EU-a.

Takvim razvojem došlo je do apsurdne situacije da zapadni strateški euroatlantski odnosi ovise o sudbini jedne osobe i njene politike. Stoga pitanje ostanka ili odlaska Angele Merkel s pozicije njemačke kancelarke, nažalost, za Zapad postaje – pitanje geopolitike.

Njen pad i mogući izborni poraz, prema većini analitičara, doveo bi do masivnih poremećaja u geostrateškoj konstrukciji euroatlantskog poretka.Tako dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar, Joschka Fischer, članku pod naslovom “Zapad na rubu” za “Project Syndicate, ”objavljenom 3. listopada, dramatično upozorava:

“Tektonske ploče zapadnog svijeta počele su kliziti, a mnogi ne shvaćaju potencijalne posljedice… Jedina nada da ćemo biti pošteđeni tragične budućnosti je da Merkel zadrži svoj ured nakon 2017. godine. Budućnost Njemačke, Europe i Zapada može ovisiti o tome.”

I prema Fischeru je, dakle, Angela Merkel središnja figura geopolitike zapadnoga svijeta oko koje se prelamaju sve silnice euroatlantske politike. Posljedice njenog pada sasvim sigurno odrazit će se i na američke geostrateške opcije u Europi, jer su Merkel i njen politički krug , sada je potpuno očito, glavni oslonac američkih interesa.

Analitičar američkog think tanka “Hoover Institution” sveučilišta Stanford, prof. Russell A. Berman, također upozorava: “Politička pozornica u Europi se mijenja, posebice nakon Brexita. Merkel bi mogla osigurati kontinuitet vodstva za Njemačku i cijelu Europu, ali njen mogući odlazak može europsku politiku gurnuti u različitim smjerovima sa značajnim implikacijama za američku politiku. Nakon izbora u Berlinu, 18. rujna, budućnost bez Merkel je postala još izglednija.”



Što ako Merkel uistinu padne?

Nakon svega što je Merkel napravila u političkom životu Njemačke i EU-a, a posebice nakon dovlačenja imigracijske mase s Bliskog istoka, tijekom ove godine na pokrajinskim izborima njen CDU dosljedno pada u rezultatima. Tek sada s vidi da je kancelarka bila i ostala ključna europska veza s američkom politikom i da je u tom jačanju transatlantskog partnerstva, stvarne interese Europske unije i njenih članica podredila geoekonomskim i geostrateškim interesima SAD-a

Srećom, u samoj Njemačkoj i ostalim članicama Europske unije još uvijek postoje demokratski izborni procesi koliko god bruxelleska elita pokušavala njima manipulirati, postupno ih potisnuti i pretvoriti u rudimentalne ostatke demokratskog poretka. Njemački i europski građani svojim izbornim odlukama vraćaju udarce eliti.

Nakon serije katastrofalnih rezultata vladajuće njemačke koalicije CDU i SPD na pokrajinskim izborima, postaje sve izglednija mogućnost da kancelarka Merkel na njemačkim saveznim izborima 2017. godine ne uspije osvojiti svoj četvrti mandat. Stoga se kroz europsku i američku političku elitu sve više širi panika – što ako Merkel uistinu padne?

Naime, CDU kancelarke Angele Merkel, na nacionalnim izborima 2013. godine osvojio je čak 41,5 posto glasova, a samo zbog nedostatka četiriju zastupničkih mjesta, CDU je bio prisiljen formirati veliku koaliciju sa socijal-demokratskom strankom SPD. No, nakon svega što je njemačka kancelarka napravila u političkom životu Njemačke i EU-u, a posebice nakon dovlačenja imigracijske mase s Bliskog istoka, tijekom ove godine na pokrajinskim izborima CDU dosljedno pada u rezultatima.

U ožujku je CDU u Sachsen-Anhaltu pao za 2,7 posto, u Baden-Wurttembergu za 12 posto. Početkom rujna u Mecklenburg-Vorpommernu pao je za 4 posto, a u Berlinu za 5,7 posto, gdje su 18. rujna dobili svega 17,6 posto glasova. U svakom od tih izbora, Merkeličin koalicijski partner SPD također se suočio s gubicima na sličnoj razini. Istodobno jača Alternativa za Njemačku (AfD) koja postaje centar otpora vladajućoj liberalnoj politici i masovnom useljavanju. Tako je u Baden-Wurttembergu dosegla 15 posto, u Sachsen-Anhaltu 24,3 posto, 20,8 posto u Mecklenburg-Vorpommernu i konačno u glavnom gradu Berlinu, 14,2 posto.

Tek sada je, pri prijetnji izbornog poraza, uistinu ogoljena dugo medijski prikrivana činjenica da je upravo kancelarka Merkel bila i ostala ključna europska veza s američkom politikom i da je u tom odnosu i jačanju transatlantskog partnerstva, stvarne interese Europske unije i njenih članica podredila geoekonomskim i geostrateškim interesima SAD-a i pretvorila je u neku vrstu vazalske tvorevine Washingtona koja istovremeno svoju naraslu moć projicira u stvaranje nekakvoga novog carstva, okrutnog prema unutra i agresivnog prema vani.

Amerika treba pouzdane izvršitelje, a ne kreatore politike

Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove ‘vladavine svjetskim morima’, postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez istovremene kontrole i Heartlanda i Rimlanda, omogućio je SAD-u neviđeno širenje moći i utjecaja Veza Njemačke i Rusije i nekakvo euroazijsko povezivanje ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga, bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije, koje bi obuhvaćalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije, za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo

Angloamerička politika se danas u suštini zasniva na više od sto godina staroj Mackinderovoj geopolitičkoj postavci odnosa i uzajamnog djelovanja između Euroazije kao centralne kopnene mase svijeta, Heartlanda i morskog područja s dijelovima kopna koji je okružuju, Rimlanda, kao i na geopolitičkom učenju američkog admirala, povjesničara i geostratega Alfreda Thaylera Mahana.

Pojednostavljeno, britanski geograf Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike, i njegovi kasniji sljedbenici definiraju Heartland kao srce svijeta u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju, te s njima povezana područja danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Prema Mackinderu, onaj tko vlada istočnom Europom, vlada i Heartlandom, a tko vlada njime, vlada i Euroazijom, središnjom svjetskom kopnenom masom, a time i cijelim svijetom.
Kontrola Heartlanda i Rimlanda

Američki, pak, admiral Mahan, postavio je temeljne geopolitičke postavke o značaju pomorske moći američke države za njeno globalno strateško pozicioniranje, sažete u izreci – „Tko vlada morem – vlada cijelim svijetom“, pa ga smatraju i ocem američke mornaričke sile. Suprotno Mackinderovom učenju, Mahanovi sljedbenici drže da pomorske sile Rimlanda, SAD i Velika Britanija, zahvaljujući svojoj pomorskoj moći mogu kontrolirati Euroaziju i Heartland, posebice nakon tehnološkog napretka koji je omogućio da svaka točka Heatlanda bude dostupna oružanim kapacitetima suvremenih ratnih flota.

Američka politika dugo je zapostavljala Mackindera i tek je pojava njegova sljedbenika, njemačkog geopolitičara Karla Haushopfera, skrenula pozornost američkih stratega na Mackinderovo učenje. Haushopfer, koji je u akademski svijet uveo Hitlerova suradnika Rudolpha Hessa, a preko njega ušao u sferu strateških promišljanja nacionalsocijalističkih krugova i kasnije vladara Trećeg Reicha je, polazeći od Mackinderovih postavki, definirao pojam njemačkog životnog prostora – „Lebensrauma“ i doktrinu prodora na istok – „Drang nach Osten“, koja su u svojoj suštini – težnja za vladavinom nad Heartlandom.

Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove „vladavine svjetskim morima“, postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez na doktrinarnoj razini istovremene kontrole i Heartlanda i Rimlanda, uključujući i sve strateški važne pomorske tjesnace i kanale, od Bospora i Dardanela, Gibraltara, Hormuza, Bab el-Mandeba do Sueskog i Panamskog kanala, omogućio je SAD-u u poslijeratnim godinama do tada neviđeno širenje moći i utjecaja. Dok su američka i britanska mornarica vladale morima, njihova politika geostrateški je manipulirala po sastavnim dijelovima Europe i Heartlanda – zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi.

Umjesto predlaganih savezničkih opcija gušenja poražene Njemačke, kao što je učinjeno nakon 1. svjetskog rata, američka politika je napravila još jedan genijalni potez i pomogla obnovi SR Njemačke. Privlačeći Njemačku sebi, privukla je i cijelu srednju Europu i tako je pomirila sa zapadnom, otklonivši opasnost mogućeg novog sukoba sila zapadne i srednje Europe – Francuske i Velike Britanije s Njemačkom.

Taj mir pod američkim pokroviteljstvom i nadzorom bio je s jedne strane preduvjet američke dominacije europskom politikom, a s druge strane bez njega bi bila nemoguća današnja Europska unija. Tim „Pax Americana“, uspostavljen je i atlantski most savezništva po kojem je, uostalom, i novostvoreni vojni savez NATO i nazvan.

Victoria Nuland: ‘Je…. EU’

Za Europu je nastupilo doba atlantizma i angloameričke supremacije nad sada pod njom ujedinjenom zapadnom i srednjom Europom. Hladni rat odvojio je istočnu Europu od ostatka kontinenta i omogućio potpunu američku dominaciju na zapadnom i srednjom Europom.

Padom Zida i završetkom hladnog rata, pred SAD-om je ponovno uskrsnuo problem treće sastavnice Europe i središta Heartlanda koji je prijetio uspostavljenoj ravnoteži snaga. Postsovjetska Rusija krenula je logičnim putem prema vječnoj saveznici i vječnom neprijatelju, zemlji svojih carica – ujedinjenoj Njemačkoj i Zapadu. Takve veze omogućile bi i teritorijalno neprekinuto povezivanje EU-a sa cijelom Azijom i mogućnost kontrole Heartlanda.

Međutim, veza Njemačke i Rusije i nekakvo euroazijsko povezivanje ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga, bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije, koje bi obuhvaćalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije, za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo. Pa i bivša američka državna tajnica, Hillary Clinton, jasno je upozorila da “euroazijska povezivanja predstavljaju novu sovjetizaciju.“

Američka politika u Europi nakon hladnog rata, pod svim predsjednicima, uključujući i Obamu, slijedila je Mackinderove postavke kroz doktrinu i praksu ravnoteže politike moći najzornije opisane u djelu „Velika šahovska ploča“, jednog od bitnih kreatora američke vanjske politike, nakadašnjeg Carterova savjetnika za vanjsku politiku, geostratega Zbigniewa Brzezinskog. Održavanje američke dominacije nad Euroazijom i sprječavanje euroazijskog povezivanja i pojave bilo kakvog suparnika na tim prostorima, kodificirano je u Strategiji nacionalne sigurnosti SAD-a, objavljenoj u rujnu 2002. godine, a kasnije joj se pridružuje i razrada plana „Novog američkog stoljeća“ (PNAC).

Svjetska velesila je kao i uvijek u svojoj povijesti točno znala što radi u svom interesu. Njoj su na europskim prostorima trebali pouzdani izvršitelji, a ne kreatori politike, što je najbolje izrazila zamjenica američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove, Victoria Nuland, u glasovitoj telefonskoj poruci američkom veleposlaniku u Ukrajini, Geoffreyu Pyattu, u povodu događaja na Majdanu: “Je…. EU“.

I nije bila daleko od istine. Njen opis pozicije europolitike u odnosu na Washington je savršeno točan.


http://geopolitika.news/analize/smije-li-angela-merkel-pasti/

Ne da smije nego mora i hoće, ova liberalna kujica na povodcu washingtona je dovoljno sranja napravila.....

europa se nezaustavljivo mijenja

Joska Fischer na aparatima

Jedino Putin ne smije otići.

i stranke „Die Linke“, nasljednice bivših komunista koja bi mogla postati alternativa sadašnjoj velikoj koaliciji i srušiti kancelarku Angelu Merkel. Prema Bermanu, ulazak stranke „Die Linke“ u nacionalnu vladu, udaljio bi njemačku politiku od američke i približio ruskim opcijama

za ovo ti epikure navijaš?

deda sindikalac wrote:

i stranke „Die Linke“, nasljednice bivših komunista koja bi mogla postati alternativa sadašnjoj velikoj koaliciji i srušiti kancelarku Angelu Merkel. Prema Bermanu, ulazak stranke „Die Linke“ u nacionalnu vladu, udaljio bi njemačku politiku od američke i približio ruskim opcijama

za ovo ti epikure navijaš?

afd i die linke...svakako, vazno je da jedni ili drugi uđu u vlast


ti si za angelu s peder paradama i imigracijom vehabita i rat s rusijom :

degutantno čovječe

Odličan tekst.


Samo trpaj.

epikur37 wrote:
ti si za angelu s peder paradama i imigracijom vehabita i rat s rusijom :

degutantno čovječe

Merkel je odradila 3 mandata, nije u Njemačkoj demokracija poput one u Rusiji ili Turskoj gdje su vladari vječni.

Imigracija je problem zadnjih 70 godina, od kad zbog napretka medicine i poljoprivrede eksponencijalno raste stanovništvo u zemljama trećeg svijeta.

Ti si je tek sad primjetio kad su horde navalile i preko Hrvatske.

Danas je na planeti 7 milijardi ljudi, za 10 godina, oko 2025 će ih biti 8, a do 2050 će ih već biti 10 milijardi. Svi će htjeti na bogati i razvijeni zapad.

Imao ti Merkel ili Trumpa, ništa se neće promijeniti.

epikur37 wrote:

deda sindikalac wrote:

i stranke „Die Linke“, nasljednice bivših komunista koja bi mogla postati alternativa sadašnjoj velikoj koaliciji i srušiti kancelarku Angelu Merkel. Prema Bermanu, ulazak stranke „Die Linke“ u nacionalnu vladu, udaljio bi njemačku politiku od američke i približio ruskim opcijama

za ovo ti epikure navijaš?

afd i die linke...svakako,  vazno je da jedni ili drugi uđu u vlast


ti si za angelu s peder paradama i imigracijom vehabita i rat s rusijom :

degutantno čovječe

dobar si kralju :D tako si i za bernija sandersa.
inače što se tiče die linke-a  , šef linkea (zanimljivo jevv) govori da treba što više imigranata , jer da su njemci nacisti i da je dobro da nestaju i da zbog toga treba što veća imigraicja.

Slabost europe je njen kršćanski i post-kršćanski moral, svjetonazor i kultura.

Okretanje obraza, ljubav prema neprijatelju, traženje vlastite grešnosti, vjera u jednakost... to su rupe kroz koje imigranti ulaze

Galaćanima 3

28 Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan

čak su i korjeni gender ideologije u bibliji

deda sindikalac wrote:

epikur37 wrote:
ti si za angelu s peder paradama i imigracijom vehabita i rat s rusijom :

degutantno čovječe

Merkel je odradila 3 mandata, nije u Njemačkoj demokracija poput one u Rusiji ili Turskoj gdje su vladari vječni.

Imigracija je problem zadnjih 70 godina, od kad zbog napretka medicine i poljoprivrede eksponencijalno raste stanovništvo u zemljama trećeg svijeta.
Ti si je tek sad primjetio kad su horde navalile i preko Hrvatske.

Danas je na planeti 7 milijardi ljudi, za 10 godina, oko 2025 će ih biti 8, a do 2050 će ih već biti 10 milijardi. Svi će htjeti na bogati i razvijeni zapad.

Imao ti Merkel ili Trumpa, ništa se neće promjeniti.

Ma jašta, sve je to po sili prirodnih zakona politika ne treba ni postojati samo ....

u glavnom drzimo fige trumpu, le pen, putinu i da ode ova angelika ....mozes i ti kad je vec svejedno

deda sindikalac wrote:

Danas je na planeti 7 milijardi ljudi, za 10 godina, oko 2025 će ih biti 8, a do 2050 će ih već biti 10 milijardi. Svi će htjeti na bogati i razvijeni zapad.

Imao ti Merkel ili Trumpa, ništa se neće promijeniti.

Neče ako počme ww3 u Europi....naš jedini spas.

deda sindikalac wrote:Slabost europe je njen kršćanski i post-kršćanski moral, svjetonazor i kultura.

Okretanje obraza, ljubav prema neprijatelju, traženje vlastite grešnosti, vjera u jednakost... to su rupe kroz koje imigranti ulaze

Galaćanima 3

28 Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan

čak su i korjeni gender ideologije u bibliji

ti si mlad, boris se s roditeljskim autoritetom kojeg prenosiš na crkvu...sve je to normalno...proći će

RayMabus wrote:Odličan tekst.


Samo trpaj.

geopolitika i zoran meter rulaju

Anglosasi su stawili swa jaja u jednu košaru .......sad če da se razbiju.


Samo trpaj.

epikur37 wrote:
Ma jašta, sve je to po sili prirodnih zakona    politika ne treba ni postojati samo ....
u glavnom drzimo fige trumpu, le pen, putinu i da ode ova angelika ....mozes i ti kad je vec svejedno  

nitko od njih neće dignuti vojsku i proglasiti ratno stanje da zaustavi milijune koji nadiru

svake godine raste pritisak, svake godine je oko 80 milijuna stanovnika više, tamo život vrijedi manje od pokušaja dolaska u EU/SAD, ako ih i pogine 1000, ući će ih deseci tisuća, omjer 1:10 nije loš rizik

RayMabus wrote:Anglosasi su stawili swa jaja u jednu košaru .......sad če da se razbiju.


Samo trpaj.

trpati, dok im se slomi poredak

epikur37 wrote:

RayMabus wrote:Anglosasi su stawili swa jaja u jednu košaru .......sad če da se razbiju.


Samo trpaj.

trpati, dok im se slomi poredak

Pa poredak im se weč slomio .....samo nije nitko okačio osmrtnicu.

RayMabus wrote:

epikur37 wrote:

RayMabus wrote:Anglosasi su stawili swa jaja u jednu košaru .......sad če da se razbiju.


Samo trpaj.

trpati, dok im se slomi poredak

Pa poredak im se weč slomio .....samo nije nitko okačio osmrtnicu.

dogodine izbori u francuskoj, njemačkoj....ide to...

epikur37 wrote:

deda sindikalac wrote:Slabost europe je njen kršćanski i post-kršćanski moral, svjetonazor i kultura.

Okretanje obraza, ljubav prema neprijatelju, traženje vlastite grešnosti, vjera u jednakost... to su rupe kroz koje imigranti ulaze

Galaćanima 3

28 Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan

čak su i korjeni gender ideologije u bibliji

ti si mlad, boris se s roditeljskim autoritetom kojeg prenosiš na crkvu...sve je to normalno...proći će

nemaš argumente pa pokušavaš sa freudovskim analizama svesti mene na malodobno dijete, kako moje riječi ne bi imale vrijednost

no moj cilj tu na forumu nikad nije bio status, ni vrijednost, tako da ti je to pucanj u prazno, zapravo pokazuje u kakvu infantilnost ti zapadaš kad te primi frustracija