pozdrav gusaru

Jedan vozač koji nije htio ili nije uspio zakočiti pregazio ga je u sekundi. Tako je životinjsku populaciju sa Skalica napustio Gusar, mali crno-bijeli mačak star 3,5 godina. Budući da je kao mali mačak zbog upale ostao bez oka te se okotio bez repa, nesretni Guso nije imao ugodan život od samog početka.

No, takvu životinju-invalida voljeli su mnogi u ovom splitskom kvartu, a posebno djeca. Možda zbog toga što je tako fizički zakinut izgledao neobično, a možda i zato što djeca, u svojoj neiskvarenosti i čistoći duha, ponekad pokazuju posebnu sklonost prema hendikepiranim i malim životinjama.

Da jest tako, mogu osobno potvrditi jer živim blizu vrtića pa sam kroz otvoreni prozor čuo reakcije djece.

- Mama, mama, vidi macu, tata vidi macu – cvrkutala su djeca skoro tri godine vidjevši Gusu onako malenog rastom kako prolazi ili se odmara na svojoj kutiji u vrtu.

I tako su prolazili mjeseci i godine, bure, kiše i vrućine – mačak je stalno bio ispred ili iza stambene zgrade, hranu je dobivao uvijek dvaput dnevno, a hladne dane bi provodio sam spavajući u kutiji ušuškan u topku deku.

Nekako je bio i usamljenik, nije se baš družio s drugim macama, nego bi radije ležao sam i svijet oko sebe promatrao s onim jednim okom. No, kad bi bila sezona parenja u veljači, onda je sudjelovao u lovu na ženke iako su konkurenti bili i veći i jači.

Međutim, nisu svi bili naklonjeni mačku invalidu... Drugi bi ga mužjaci ponekad napali pa bi se katkada potukao ili bijeg potražio na stablu. No, još je veće probleme imao s ljudima jer mu je neko hodajuće zlo udarcem noge lani slomilo bedrenu kost.

Vukao je nesretnik tu stražnju nogu dva dana sve dok nisam shvatio da je ozljeda ozbiljnija, pa ga odveo u veterinara. Stručna je dijagnoza bila – lom bedrene kosti udarcem, operacija će pomoći, a u suprotnom je daljnja sudbina upitna. Budući da je ponekad poželjno na zlo djelo odgovoriti dobrim djelom, dogovorio sam mu operaciju kod kirurga Marija Gavranovića.

Sve je prošlo O.K., ali je onda uslijedila rehabilitacija. Drugi dobri ljudi su ga nakon toga čuvali, hranili i tepali mu u Katijinu vrtu sve dok par mjeseci poslije rana nije zarasla. Prisilni oporavak u velikom kavezu nakon operacije ugradnje šipke nije mu se svidio. Premda s nogom u deformiranom položaju, stalno je želio izaći i jednom se čak dobro raskrvario na žici pokušavajući pobjeći.

Kada je rana zarasla, a noga se poprilično ispravila, uslijedio je zadnji čin te medicinske epizode - vađenje šipke. Nakon toga mu je bilo sve bolje i bolje, a zadnjih 8 mjeseci je opet bio kao nekada – skakao je s većih visina i uspješno se verao po stablima.

Nažalost, nikada nije htio ostati kod mene u stanu. Kada bih ga u hladnim noćima našao da me čeka ispred portuna, puštao sam ga u stan, a on bi mi zaspao kraj nogu dok je derala bura ili kiša lijevala kao iz kabla... No, odmah nakon buđenja ujutro bi uzeo nešto malo hrane i preko prozora skakao nazad kući - u vrt, u okruženje koje je dobro poznavao.

Ta želja da ne postane kućni, nego ostane ulični mačak, na kraju ga je stajala života. Drugi razlog stradavanju je bila čista mačja radoznalost koja ga je tjerala da preko ceste napravi đir do Pomorske škole. Vjerojatno je 100 puta uspješno prolazio frekventnu cestu, sve do onog kobnog dana kada je stradao.

http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/426176/macak-guso-legenda-sa-skalica-bio-je-ulicar-to-ga-je-kostalo-zivota-ali-ispunio-je-svoju-misiju