sretna republika poslovica

Osnovno utopijsko načelo od kojega je krenuo zakonodavac Sretne Republike bilo je ne samo da su poslovice mudrost naroda nego da je glas naroda glas Božji; stoga savršena država mora biti osnovana na temelju te jedinstvene mudrosti, budući da su sve druge ranije ideologije i moralni, društveni, politički i vjerski projekti propali jer su se zbog intelektualnog hibrida udaljili od drevnog znanja - uči iz prošlosti, vjeruj u budućnost i živi u sadašnjosti.

Nekoliko mjeseci nakon osnutka te Sretne Republike, odmah se uočilo koliko to utopijsko načelo otežava svakodnevni život. Iskrsnule su teškoće u lovu i u opskrbi osnovnim živežnim namirnicama jer se polazilo od načela da tko nema psa, neka lovi mačkom (sa slabim ishodom). Isprva su se ograničili na ribolov, ali, uvjereni da onaj tko spava neće uhvatiti ribu, ribari su uzimali pretjerane količine sredstava za razbuđivanje i, uništeni kako tijelom tako i duhom, završavali svoju karijeru u vrlo mladoj dobi. Poljoprivreda je bila u stalnoj krizi jer se smatralo da će kruška pasti sama kad je zrela, da ne spominjemo stolariju (čak i zabijanje novih slika na zidove) u kojoj se, budući da su bili uvjereni da se klin klinom izbija, čekićalo nasumce ne bi li se novi čavao utaknuo u stari. Proizvodnja i prodaja lonaca bila je nemoguća zbog prirođene podozrivosti prema kotlarima, budući da je, kako je poznato, vrag taj koji radi lonce, ali ne i poklopce (kotlari su pokušavali izrađivati samo poklopce, ali kako nitko nije kupovao lonce, njihova ponuda je nailazila na posvemašnji manjak potražnje).

Ulični promet bio je otežan: pod pretpostavkom da onaj tko napusti stari put zbog novoga zna što ostavlja, ali ne i što će pronaći, bili su zabranjeni kako zavoji u obliku slova U (zbog čega se nikad nije moglo vratiti s mjesta odakle se krenulo), tako i cestovni spojevi (tko uđe u sve ulice, naići će na brojne opasnosti). S druge strane, bila su zabranjena i sva vozila (tko polako ide, prije kući dođe), a nije se moglo putovati ni na magarcima zbog nepodnošljiva smrada tih životinja (pereš li magarcu glavu, zaludu ti trud i muka) i općenito su bila obeshrabrena ne samo putovanje nego i sve produktivne aktivnosti jer tko živi od snova, ima manje potrebe (što je potica i uporabu opojnih sredstava). Ukinute su i poštanske usluge utoliko što onaj tko nešto želi, sam ide, tko ne želi, šalje drugoga. Teško je bilo obraniti privatno vlasništvo budući da su, ako pas koji laje ne grize, tim životinjama stavljali čvrste brnjice ne bi li im onemogućili lajanje, na što su se lopovi sprdali.

Higijena se svela na minimum jer onaj tko se opekao vrelom vodom, boji se i hladne. Pogrešno je shvaćeno načelo suradnje utrvrdilo da je za dobro začinjenu salatu potreban škrtac za ocat, pravednik za sol i čudak za ulje (znalo se da ulje, ocat, papar i sol i čizmu čine slasnom); zbog toga se, svaki put kad se htjelo nešto skuhati (jer lako je tuđom rukom u vatru), morala tražiti suradnja poznanika koji se smatrao prikladnim ( a za tu se ulogu svatko kandidirao) i nije bilo teško pronaći takva čudaka i obvezati ga da začini hranu, jer onaj tko se rodio kao tikvan, drugima je igračka, ali nastajali su ozbiljni problemi sa škrcem, bilo zato što se nitko nije želio odrediti takvim ili zato što ako netko jest škrt, škrt je i vlastitim vremenom (škrtac je kao prase, dobar je tek kad umre). Na kraju se obično odustajalo od začinjanja salate, jer glad je najbolji začin.

Problem salate pojavljivao se i s jutarnjom toaletom jer najbolje je zrcalo stari prijatelj, a pronaći svako jutro starog prijatelja na raspolaganju nije bilo lako, osim kad bi se dvojica vršnjaka poodmakle dobi dogovorila jedan drugome biti zrcalo, s katastrofalnim rezultatima kad se rukovalo britvicom. Zajednički život sveo se na izmjenu ponekog sloga, budući da je šutnja zlatom često je rječita propovjed, pametnom je i jedna riječ dovoljna, u zatvorena usta muhe ne ulijeću, govori malo, slušaj puno i nikad nećeš omanuti, a usto, riječ koja iziđe iz usta oslabljuje, a ona koja ostona u njima ojača (opreza nikad dosta). Osim toga, znalo se da malo vina godi želucu, ali previše upropaštava i želudac i glavu, da vino čovjeka čini veselim, ali otkriva tajne i da krčma i nesreća idu ruku pod ruku pa su se izbjegavale gozbe - koje su, u onim rijetkim prigodama kad bi bile održane, dovodile do žestokih tučnjava jer onaj tko prvi udari, udara dvaput. I nadalje zbog pogrešno shvaćenog načela suradnje bile su nemoguće i igre na sreću jer onaj tko se uzda u sreću, uzima slijepca za svojega vodiča, a nije bilo lako pronaći po jednog slijepca za svakoga igrača - osim toga, bilo je dovoljno da dođe kakvo jednooko čeljade i razriješi igru u svoju korist jer u zemlji slijepaca i jednook je kralj, Zabranjene su bile i igre spretnosti kao što je streljaštvo jer, kako god okreneš, strijela pada na onoga tko je odapne.

Teško je bilo provesti bilo kakvu trgovinu, teško za slastičare utoliko što - sve se vraća, sve se plaća, pa su od kupaca dobivali torte u lica. Pregovori su se pretvarali u neugodne svađe jer, ako je istina da onaj tko prezire kupuje, tad mora biti istina i da onaj tko kupuje prezire i kad bi neka mušterija ušla u trgovinu pitajući kako to da se prodaje tako loša roba, trgovac bi rasrđeno odgovorio:"Loša roba ste i vi i ona droljetina od vaše gospođe majke!" izazivajući ono što je nazvana Zidaneovim sindromom. Na kraju, zna se, za plaćanje i umiranje uvijek ima vremena pa bi trgovci propadali zbog stalnog, uobičajenog kašnjenja u plaćanju. U svakom slučaju, jako malo se radilo jer svaki svetac ima svoj blagdan i zbog toga je postojalo 365 blagdanskih dana godišnje (naravno, kad prođe fešta, svetac se zaboravi) posvećenih stalnom lumpanju jer za stolom se ne stari (da ne spominjemo Martinje kad svaki mošt postaje vino). S obzirom na to opsesivno štovanje svetaca, u vrijeme karnevala, kad svaka šala vrijedi, morali su se izrugivati samo pješacima, pri čemu bi ugled izgubila cijela vojska. Dapače polazeći od uvjerenja da čovjeka od prijatelja čuva Bog, a od neprijatelja se čuva sam, kasnije su ukinute oružane snage. Isti taj vjerski život nametao je određene teškoće: prije svega bilo je teško prepoznati svećenike jer odijelo ne čini redovnika, a ti Božji ljudi su uvijek putovali pod krinkom. Kao drugo, s obzirom na činjenicu da Bog voli razgovarati s onime tko voli šutjeti, obeshrabrivala se molitva.

Provođenje pravde bilo je naporno. Gotovo nikad se nije moglo presuditi jer tko prizna, pola mu se prašta, a u slučaju osude, kazna se nije smjela obznaniti jer grijeh se može imenovati, ali ne i grešnik. Zatražiti pomoć od odvjetnika bilo je nepreporučljivo jer dobar savjet nema cijene, a suci su uporno odvijali pozvati svjedoke na suđenja smatrajući da onaj tko sluša previše ljudi malo ili ništa ne zaključi (rijetki svjedoci koji će se saslušati tražili su se među neizlječivim bolesnicima jer iz bolnice i s groblja čovjek uvijek izlazi iskreniji). Nisu se mogli kazniti zločini počinjeni prema članovima obitelji (svatko je kralj u svojoj kući),  nisu se istraživala ubojstva na poslu i smatralo se sigurnim da tko visoko leti, nisko pada, ali kod najtežih zločina stvar se rješavala nagodbama i smrtna se kazna mogla izbjeći prihvaćanjem rezanja jezika (kazniš li usta i jezik, prištedjet ćeš si mnoge kazne, i na kraju bolje mršavi dogovor nego debela presuda). Ponekad se prakticiralo odrubljivanje glave, ali kasnije su se barbarski pokušavale organizirati utrke među pogubljenima (tko nema u glavi, ima u nogama) s naravno, razočaravajućim rezultatima. Valja dodati da je bilo teško optužiti pljačkaše koji, uvjereni da lijepa riječ otvara sva vrata, nisu dolazili naoružani, nego bi jednostavno laskanjem izvukli novac i robu i kasnije se branili činjenicom da su im opljačkani dragovoljno ponudili svoja dobra. Međutim, opećnito  su se svi suzdržavali od određivanja kazni jer onome tko se ne boji propovijedi, od slabe je koristi batina.

U određenom trenutku, shvatili su da tko se mača laća, od mača i pogiba pa je utvrđena kazna odmazde, koja se provodila javno. Ta je praksa dala dobre rezultate kod zločina kao što je ubojstvo, ali je izazvala neugodne situacije pri javnim pogubljenjima zbog zločina sodomije pase od tog običaja odustalo. Bijeg iz vojske nije bio zločin jer će vojnik koji pobjegne poslužiti drugi put, ali se iz nekog neobičnog razloga kažnjavalo onoga tko je pisao nevidljivom tintom, jer tko ne može pročitati vlastiti rukopis, magarac je po prirodi. Zabranjene su bile slike pokojnika na grobovima jer, ako će se onaj tko ne umre ponovno vidjeti, onaj tko umre neće se ponovno vidjeti. Na kraju su suci posve izgubili ugled na temelju takozvanog Prvog načela bandane: tko je zgriježio, diže galamu protiv onoga tko ga optužuje (Drugo je načelo tvrdilo da onaj tko malo ukrade ide u zatvor, a onaj tko ukrade puno napravi karijeru).

U jednoj republici tako očito utemeljenoj na nepravdi, položaj žena je bio tragičan: narodna mudrost nikad nije bila nježna prema njima, utvrđujući da se s vatrom, ženom i morem nije za šaliti, da vlastitu ženu valjda držati podalje od gizdavih kumova i šogora jer se u njih ne treba uzdati, da su žena koja plače i konj koji se znoji neiskreniji od Jude, da iz Mire tri vraga vire, da su ljubomorne žene i muškarci previše opasni, da je uzalud zaključavati vrata gdje su zaljubljene žene, da žena zna više od vraga, da je žena najprije med medeni, potom otrov pakleni, da u kokošinjcu nema mira ako kokoš pjeva, a pijetao šuti, da kad kažeš žena, kažeš šteta. Žene su bile osuđene po cijeli dan slušati pritužbe na račun suprugove majke, budući da se držalo da je nužno govoriti snahi ne bi li svekrva shvatila; kad su imale tu nesreću da se udaju za ljubaznog muža, bile su podvrgnute stalnom tjelesnom kažnjavanju jer tko voli, taj i kažnjava (tko se tuče, taj se voli), a neudate se nisu mogle ni nadati da će pronaći vremešnog i manje naprasita muža jer bližiš li se šezdesetoj, mani se žena i odaberi vino.

Ovo temeljno ženomrstvo činilo je napornim seksualno život općenito: prije svega znalo se da vino, duhan i ljubav svode muškarca na pepeo i da je bolje biti sam nego u lošem društvo. S podozrivošću se gledalo na ljubavne ponude jer tko te miluje više nego što je uobičajeno, sigurno te želi prevariti. Za razliku od toga, preljub je bio iznimno učestao jer ljubav prema susjedi velika je prednost, često je vidiš i ne moraš putovati. Smatrajući da je svaka nova godina novi početak, držalo se da se djeca trebaju rađati samo u siječnju i stoga da seksualno valja općiti samo početkom travnja, ali budući da Božić slaviš sa svojima, a Uskrs s kime želiš, u travnju se općilo samo u preljubu (zna se, Božić na balkonu, a Uskrs s ugarkom, i na toj svetkovini muževi su ganjali nevjerne žene i svoje suparnike razbuktalim ugarcima), tako da se Sretna Republika sastojala gotovo u cijelosti od nezakonite djece. Ovi seksualni problemi nisu se nadomještalo masturbacijom ili pornografijom jer (iako je istina da onaj tko se zadovoljava uživa) vidjeti, a ne dirati je za krepati. Nisu bili rijetki ni slučajevi homoseksualnosti jer se držalo da se sličnosti privlače (Zašto ne? Nije lijepo što je lijepo, nego je lijepo što nam se sviđa.)

Ne treba misliti da su mnoge teškoće mogli riješti iliječćnici, prema kojima je vladalo opće nepovjerenje. Prije svega se držalo da strah škodi više od bolesti, da veliki strah ni jedan liječnik neće izliječiti, da je liječničkim pogreškama prekrivena zemlja, da zubar jede tuđim zubima i na kraju da sve bolesti dolaze kako bi naškodile i dok je života, dotle je i nade ( u najboljem slučaju probjegavalo se eutanaziji jer na ljutu ranu, ljutu travu). Budući da jedna jabuka dnevno skida doktora s leđ i kad se obriješ, dobro si jedan dan, kad se oženiš, jedan mjesec, a kad zakolješ prase godinu dana, radije se klao prasac nego odlazilo liječniku. Srce se ne pita stoga se odvraćalo od liječnika kod kardiologa, a bolji ugled nisu uživali ni otorinolaringolozi (na nos se ne obazire), a da ne spominjemo nepovjerenje prema veterinarima utoliko što se poklonjenom konju ne gleda u zube, tako da su mogli liječiti samo skupo plaćene konje. Pa ipak su bile česte plućne bolesti: uvjereni da je Svijećnica svršetak zime, kišilo ili sniježilo, nakon tog blagdana odijevali su samo tanku odjeću, čak i kad bi još bjesnjele oluje i tuča. Kako bilo, ni sami liječnici nisu voljeli posjećivati bolnice držeći da će onak tko ide sa šepavcem i sam početi šepati.

Posljednja utjeha ovog nesretnog naroda mogle su biti igre i zabava. Ali svatko sportsko nadmetanje uvijek je iblo odlučeno i prije nego što bi započelo (po mirnim se boćama već zna pobjednik). Budući da dobrom jahaču ne manjka koplje, utrke konjima praktički su bile nemoguće s obzirom na smetnju koju je koplje predstavljalo jahaču. Nije vrijedilo truda organizirati tradicionalne borbe u blatu jer borbom u blatu, pobijedio ili izgubio, uvijek ćeš se zablatiti. JEdina igra koja se prakticirala bilo je svojevrsno penjanje na motku, pri čemu se došavši do vrha mogla oglodati pileća kost (tko ne riskira, ne profitira).

Ne smije se pomisliti da su se zbog teškoća u upražnjavanju igara i seksualnih aktivnosti građani okrenuli obrazovanju. Najmanje povjerenja imali su u školu jer je iskustvo važnije od znanja, a prema logici su bili podozrivi jer povijest ne nastaje s ako i ali. Učitelji su bili grozni, jer tko zna - čini, a tko ne zna - poučava (učenici to nisu opažali jer tko pita ne skita). Učenje matematike bilo je svedeno na minimum: djeca su svakako učila da nema dva bez tri, ali nisu stizala do daljnjih brojeva jer ne reci četiri ako ih nemaš u vreći - ostalo je nepojašnjeno što dijete treba imati u vreći, a nisi se mogao hvastati da imaš medvjeđe krzno ako nisi mogao dokazati da si medvjeda ubio. Da ne govorimo o višoj matematici jer je postojao tabu o kvadraturi kruga (tko se rodio okrugao, ne može umrijeti četvrtast). Najbistrija djeca bila su diskriminirana (tko brzo govori, malo zna), a uostalom brzo bi se razboljela jer tko razumije, pati. Dakle, držalo se, bolje živ magarac nego mrtav doktor. Na kraju školovanje bilo je zabranjeno tražiti posao predočavajući svoj životopis jer tko samoga sebe hvali, samoga sebe prlja. Poticala se nezaposlenost ili zaposlenje ispod vlastitih mogućnosti (nauči vještinu i pospremi je za kasnije). S druge strane, tko s dvadeset nema, s trideset radi, a s četrdeset uzgubi ono malo što ima.

Tehnološke spoznaje bile su svedena na minimum: sustavi za recikliranje su bili zabranjeni (bilo pa prošlo) i upotrebljavale su se samo vrlo spore zastarjele metode (kap po kap more nastaje; čekaj, konju, dok trava naraste; žurba je loša savjetnica i brzopleta mačka rađa slijepe mačiće).

Ukratko, očito je da je Sretna Republika činila svoje stanovništvo nesretnima i oni su malo-pomalo napustili svoj otok i svoga zakonodavca koji je morao priznati neuspjeh svoje utopije. Bolje ikad nego nikad. Kako mudro komentira anonimni autor ove priče, u kritikama neumjerenog uzdanja u poslovice, mudrost prošlosti ne hrani izgladnjeloga, između reći i učiniti pola je mora i što je previše, ni s putrom nije dobro. Zakonodavac je mislio da se iz nečega rađa nešto, ali po plodu se drvo poznaje i svako djelo dođe na vidjelo. Ako je sve dobro što se dobro svrši i tko izdrži, pobjeđuje, loše je sve što se loše svrši i onaj tko je uzrok svog jada neka oplakuje samoga sebe, jer tko se rodi žalostan, neutješan umire, tko na pijesku sije, samo gnjev žanje, a tko sije vjetar, žanje oluju. Što je lijepo, kratko traje. Već otprije znamo da svako drvo ima svog crva i svaka medalja svoje naličje, da je poslije nesreće svatko mudar i da dok čovjek ima zube u ustima, nikad ne zna što će ga dopasti. To vrijedi i za našeg anonimnog autora iz prošlog vremena. Tko umre, neka leži, a tko živi, neka si dade mira. Prenio sam što sam pročitao, ne pucajte u glasnika.

nije c/p stvarno sam prepisao cca 10 stranica :^^