H.P.Lovecraft

Rijetko je koje biće do te mjere impregnirano, do kosti ispunjeno apsolutnim nijekanjem svake ljudske ambicije. Univerzum je samo prolazni raspored elementarnih čestica. Prijelazni stupanj prema kaosu. Koji će na kraju pobijediti. Ljudska rasa će nestati. Pojavit će se druge rase, i isto tako nestati. Nebesa će biti hladna i prazna, i kroz njih će prolaziti samo slaba svjetlost napola mrtvih zvijezda. Koje će također nestati. Sve će nestati. A ljudski su postupci isto toliko slobodni i lišeni smisla kao i slobodno kretanje elementarnih čestica. Dobro, zlo, moral, osjećaji? Čiste "viktorijanske izmišljotine". Samo egoizam postoji. Hladan, neukrotiv i rascvjetan.

Naravno, život nema smisla. Ali nema ga ni smrt. I to je jedna od stvari od kojih se ledi krv u žilama pri otkrivanju Lovecraftova univerzuma. Smrt njegovih junaka nema nikakva smisla. Ne donosi nikakva objašnjenja. Ne dopušta zaključivanje pripovijesti. Nesmiljeno, HPL uništava svoje likove ne sugerirajući ništa više od čupanja udova lutki. Indiferentan prema tim bijednim peripetijama, kozmički strah i dalje raste. Širi se i oblikuje. Veliki Cthulhu polako se budi.

Tko je veliki Cthulhu? Raspored elektrona, kao i mi. Lovecraftov je užas striktno materijalan. Ali vrlo je moguće da, slobodnom igrom kozmičkih sila, veliki Cthulhu raspolaže moćima i snagom postupaka bitno većim od naših. Što, a priori, nije nimalo utješno.

Ljudi kraja 20. stoljeća, taj očajnički kozmos je apsolutno naš. Taj odvratni univerzum u kojem se strah širi u koncentričnim krugovima sve do neizrecivog otkrića, taj univerzum u kojem je naša jedina zamisliva sudbina da budemo usitnjeni i prožderani, mi apsolutno prepoznajemo kao naš mentalni univerzum. A za one koji jednim brzim i preciznim ubodom sonde žele spoznati stanje duha vremena, Lovecraftov je uspjeh već sam o sebi simptomatičan. Danas, više nego ikad, možemo donijeti tu deklaraciju principa kojom počinje Arthut Jeremyn: "Život je odvratna stvar, a u drugom planu, iza onog što znamo, pojavljuju se svjetla demonske istine koji ga čine još tisuću puta odvratnijim."

Paradoks je, međutim, u tome što je nama draži taj univerzum, koliko god odvratan bio, nego naša stvarnost. Po tome smo do kraja čitatelji kakve je Lovecraft očekivao. Čitamo te priče u točno istom stanju duha kakvo ga je natjeralo da ih napiše. Sotona ili Nyarlathotep, nije važno, ali nećemo više podnijeti ni jedne dodatne minute realizma. I, ako već moramo sve reći, Sotona je pomalo devalvirao svojim dugotrajnim odnosima sa sramotnim skretanjima naših uobičajenih grijehova. Bolji je onda Nyarlathotep, hladan, zao i nehuman poput leda. Subb-haqqua Nyarlathotep!

Howard Phillips Lovecraft predstavlja primjer svima onima koji žele promašiti život i na kraju uspjeti u svome djelu. Premda se u tom drugom pogledu za rezultat ne može jamčiti. Provodeći politiku posvemašnjeg neangažiranja u odnosu na životne realnosti, izlažemo se opasnosti pada u posvemašnju apatiju, pa da i prestanemo pisati; i njemu se to zamalo dogodilo, i to nekoliko puta. Druga je opasnost samoubojstvo, s kojim valja naučiti pregovarati; tako je Lovecraft uvijek, godinama, pri ruci držao bočicu cijanida. To se može iskazati iznimno korisnim, pod uvjetom da izdržite.

Pod kraj života, dogodit će mu se da izrazi žaljenje, ponekad i duboko, pred usamljenošću i propasti svoga života. Ali to će žaljenje ostati, ako se to može tako reći, teoretsko. Jasno će se prisjećati razdoblja svog života (kraj adolescencije, kratka i odlučna intermisija braka) u kojima je mogao skrenuti prema onome što se naziva srećom. Ali zna da se vjerojatno nije bio u stanju ponašati drugačije. I konačno, on smatra, kao i Schopenhauer, da se nije "baš loše iskazao".

Lovecraftovi se junaci odvajaju od čitavog života, odriču se svake ljudske radosti, postaju čisti intelekt, čisti duh okrenut samo jednom cilju: istraživanju spoznaje. Na kraju istrage čeka ih užasavajuće otkriće: od močvara Louisiane do ledenih ravnica antarktičke pustinje, u  srcu New Yorka kao i u mračnim dolinama Vermonta, sve objavljuje univerzalnu prisutnost Zla.

"Niti ne treba misliti da je čovjek najstariji ili posljednji od gospodara Zemlje, ili da obični život i njegova tvar hode sami. Stari bijahu, Stari jesu, i Stari će biti. Ne u prostorima koje mi znamo, već između njih. Oni hode svečani i drevni, nedimenzionalni i za nas nevidljivi."

Zlo ima više lica; instinktivno ga obožavaju niske i degenerirane populacije koje su njemu u slavu skladale užasavajuće himne.

"Yog-Sothoth je vrata. Yog-Sothoth je ključ i čuvar vrata. Prošlost, sadašnjost, budućnost, sve su jednou Yog-Sothothu. (...) Kao gadost ćete ih spoznati. Njihova je ruka na vašim grlima, a ipak vi Njih ne vidite; a njihova nastamba jedno je s vašim čuvanim pragom. Yog-Sothoth je ključ vrata kroz koja se sfere sreću. Čovjek sada vlada tamo gdje su Oni jednom vladali; Oni će uskoro vladati gdje čovjek sad vlada. Nakon ljeta je zima, i nakon zime ljeto. Oni čekaju strpljivi i moćni, jer ovdje će Oni ponovo vladati."