Milanović će žeti oluju i sijati kaos ako ga SDP opet izabere

Medijski boj protiv Vlade pomalo se stišava jer je Vlada u prvoj krizi pokazala rezistentnost i sad je jasno da je neće srušiti na prvom zavoju. No, i dalje će pokušavati uz mobilizaciju na ‘kulturnom sektoru’, gdje se unedogled može voditi idejni boj, kulturkampf, s obzirom na to da će se svi udrugari koji izgube novčane potpore ionako opirati kao ludi

Kad su hadezeovci napokon pali s vlasti u milenijskoj godini, jedan medijski izdavač je okupio manje društvo na jedan cocktail-party i zdvojno zavapio uz čašu bijelog vina: “Gdje ćemo mi opet naći takve likove o kojima bismo mogli pisati i na njima prodavati onolike tiraže?”

To je zvučalo iskreno, iako je već počeo spominjati “Ivicu” i “Dražena”, što znači da im se već bio prištekao, i to na optiku, jer se, bome, Pašalića nije zvalo “Ivić” ni Šarinića “Hrvoje”, ma koliko se s njima surađivalo. Naravno, Mesić je uvijek bio “Stipe”, čak i kad je od prijatelja prerastao u arhineprijatelja. Sa Stipom nisi mogao imati impersonalni odnos ni kad bi na tebe pustio bijesne pse, takav je čovjek. Pokazalo se, naravno, da je njegov strah od vakuuma u senzacionalističkom svemiru bio posve neopravdan. Naravno, više se nije išlo frontalno, kao opozicija, odnosno kao kontrolirana opozicija u drugoj fazi, nego se pružala otvorena podrška rukovodstvu, i to protiv koalicijskih partnera više nego protiv nove opozicije, koja je bila smlavljena sama od sebe. A kad je na vlast došao Sanader, naš “Ivo”, san svakog izdavača, pružila se štoviše prilika za pružanje vrhunskog servisa, pretvaranje novina u boutique PR-agenciju Dragoga vođe, za što se fasovao čin ko-demiurga nove, liberalne Hrvatske općeg kreditnog blagostanja. Ali, tko je mogao unaprijed predviđati budućnost u volatilnoj, “slučajnoj državi” koju ne determinira slučaj koliko entropija?

Budućnost je, valjda, uvijek puna obećanja, čak i kad nam se čini da stvari idu nizbrdo u našem vlastitom odsječku prostorno-vremenskog kontinuuma. Tako i sad, zapravo, neposredna perspektiva za novinarskog filibustijera (tu bi učenu riječ danas trebalo zamijeniti sa – snajperist) ne izgleda posebno obećavajuće. Hoće li zaista ponestati tema jer su se Zo i menadžerija iz njegova Zoološkog vrta premjestili na drugu stranu Markova trga, u Sabor. Hoće li se prilike toliko promijeniti da će prevladati malograđanska dosada, gdje bez uobičajenog medijskog i političkog kurveraja, “bordela Muza” nemaš, kako bi piloti lovci rekli, “target rich environment”? Razumije se da će svi napadati vlast i novu vladu, ali s kolektivističkih pozicija koje ne ostavljaju puno prostora za komentatore. Komentator je kao lijeni lav koji dođe i rikne kad je sve gotovo – lavice su oborile antilopu, hijene joj razvukle utrobu. Glavni posao odrađuju marljivi blogeri, vebzinski aktivisti i ostali portalski žurnalisti sitnoga zuba. Oni buše, preko njih se prvo priča zavrti, onda to prljavo rublje prevrnu još dva-tri puta idejno uvezani novinari i internetski agregatori, pa se zatim obavi pretpranje na “levim” televizijama i tek onda, na kraju, ide full-program, uz “Ariel”, kako treba, na nacionalnim kanalima, javnoj i privatnima…

Uskoro će, doduše, nastati problem s režijskim troškovima klijentelističke mreže elektroničkih medija, koja ima ključnu funkciju oko iniciranja žurnalističkog procesa u obradi afera. Mrežu je prije nekoliko godina uspostavila jedna istaknuta PR stručnjakinja. Ona je imala vrlo važnu ulogu u hrvatskoj politici – Zoran Milanović bio je, zapravo, njen i Linićev politički eksponent, kojega su odabrali kao najprikladnijeg egzibicionista. Samo što takav lik uvijek potamani svoje kreatore, tako se uspostavi svaka tiranija – neću se vraćati do Tukidida, svatko zna za nekoliko historijskih primjera. Ova političko-medijska “kreacionistička” hipoteza zvuči smiono – da čovjek nije nastao spontano, nego od majmuna – ali čini mi se puno zanimljivijom premisom za jednu netfliksovsku političku tv-seriju od uobičajene naracije o avanturistu koji poput Chaunceyja Gardinera iz romana “Being There” Jerzyja Kosinskoga, zahvaljujući vlastitoj ispraznosti, postane ogledalo društvenih poroka.

To je podtekst banalne, cinične uobičajene predodžbe o politici kao pozivu za beskarakterne, korumpirane protuhe. A nije tako! Takvi su samo epizodisti, svaki je pravi protagonist, ako je neopjevan, briljantna priča. Ima tema, ali su autori pogrešni. Nedavno sam razgovarao s jednom gospođom koja se bavi produkcijom televizijskog programa. Brzo smo se složili da je ideja o tv-seriji o novinstvu koju će pisati lijevi marginalci i u njoj napadati zle oglašivače i ostale neoliberalne himere posve promašena kad se na tom području pruža, štoviše nameće, samo jedna važna tema, ključni subjekt, isti onaj koji sam ovdje već na početku spomenuo. “Zapravo su dva”, rekla je ona, “tu bi trebao još i Puki… Kakva paralela!” Exactly! Kad pišeš o stvarnom životu, možeš stvoriti uzbudljivu fikciju, a ako uprizoruješ idejni diskurs, sve ostaje papirnato, s tim što je za slabog producenta i lošeg režisera svaki materijal podjednako nepoticajan – možeš ti i o “Poletu” onako promašeno i dosadno kao u hrvatskoj tv-seriji, pa nije bitno što je stvarna priča jaka, i o Titu su uspjeli napraviti nešto površno i nezanimljivo, nekako, koga god oni taknu, pretvore u šepavog lejmera.

No, bez obzira na poteškoće oko financiranja internetsko-fejsbukovskog geštalta, mediji će promovirati narativ koji se već očitovao oko Crnoje i Hasanbegovića – tući će Vladu i vlast neugodnim otkrićima, odnosno teškom idejnom artiljerijom, floskulama što prolaze kod zajednice loše obrazovanih i neinformiranih što sačinjavaju svaku većinu, pa i onu koja visi na društvenim mrežama. U tome će važnu ulogu imati humor. Istinski humor i banalne ideje mogu biti prilično razorna mješavina.

Dok u masovnim medijima – više masovnim nego medijima – bude dominirao taj tip diskusije, bit će jako teško izreći nešto pametno i zanimljivo, jer pametna i zanimljiva može biti samo originalna misao, koja se izgubi u tim kolektivističkim ritualima. Na internetu bi se Zolin “J’Accuse” utopio u oceanu banalnosti. Ali to nije medijski, nego politički problem – kao plima i oseka, na medijski tenor, smjer medijske kampanje utječe gola politička nužda: uvijek se obrađuje ono što je trenutno oportuno za glavne političke centrale.

Medijski boj protiv Vlade pomalo se stišava, jer je Vlada u prvoj krizi pokazala rezistentnost i sad je jasno da je neće srušiti na prvom zavoju. No i dalje će pokušavati uz mobilizaciju na “kulturnom sektoru”, gdje se unedogled može voditi idejni boj, kulturkampf, budući da će se svi udrugari koji izgube novčane potpore ionako opirati kao ludi, ali to sigurno neće dovesti do Vladine krize.

Tako će se fokus prirodno vratiti na redovne faze političkog procesa i već sad se može sastaviti kalendar te javne rasprave – ako sam u pravu, bit će vraški dosadno… Prvo ide (do travnja) sukob za vlast u SDP-u, a zatim još dva ili tri mjeseca sukob za vlast u HDZ-u. HNS će tražiti svoj put. Srpski parlamentarni izbori (i lokalni, važni zbog Vojvodine) bit će između ta dva datuma, ali neće utjecati na javno raspoloženje, mogla bi to jedino izbjeglička kriza ako se dogodi neka nova drama i prodube se europske podjele. Izabere li SDP opet Milanovića, on će opstruirati izbor ustavnih sudaca (svibanj) i pokušati izazvati opću političku krizu. Može se poslužiti socijalnim protestima, pobunama Vladinih “nevladinovaca” kojima će dotle presušiti pare, a i sa sindikalcima čim Vlada, s prvim proračunom, uđe u restrukturiranje. Milanović će žeti oluju i sijati kaos. To je najgori scenarij koji se može realizirati ako ga izaberu, pokaže li se front mlakonja koji bi ga trebali ukloniti previše poroznim.

Sljedeća neizbježna politička kriza dolazi već u 2017. kad svi počnu zauzimati busije za lokalne izbore, pogotovo u Zagrebu, gdje bi se sadašnja vlast mogla naći u istoj dilemi kao Milanovićeva na predzadnjim lokalnim. Znači, da se ide bez Milana, koji će onda pokušati rušiti Vladu, ili s njim, pa ostaneš bez Zagreba gdje će on dotle stvoriti neku svoju novu kombinaciju i, zatreba li, obećati povratak imena Trgu maršala Tita! Bandić bi mogao biti posljednji oslonac socijalista. Tu će priliku odmah uočiti NVO-zajednica, a takve se relacije smjesta pretvore u politiku. Kao što pjeva Dubioza Kolektiv, pa mora da se odnosi i na protagoniste i publiku scene kojoj se obraćaju: “Politika je kurva, ubila je bomba, džaba svi smo isti, svi smo ista govna!”