DW: U Srbiji je borba protiv korone stvar osobnog uvjerenja

U Srbiji je borba protiv korone stvar osobnog uvjerenja
Srpski eksperiment je donio revolucionarno otkriće: virus ne nestaje, ako se pretvaraš da ga nema. Pitanje dana je kada će se predsejdnik naljutiti na građane jer su neodgovorni, piše za DW sociolog Dario Hajrić.


Klinika za infekcijska oboljenja u Beogradu
Nakon što se u Srpsku naprednu stranku (SNS) učlanio svaki deseti građanin Srbije, u nju je službeno ušao i virus. Nakon proslave u izbornoj noći, na kojoj nitko osim ponekog novinara nije nosio masku niti se pridržavao mjera opreza, na spisku oboljelih našao se niz ličnosti iz vrha vlasti: predsjednica Skupštine Maja Gojković, direktor Ureda za Kosovo i Metohiju Marko Đurić, ministar obrane Aleksandar Vulin i neki od državnih tajnika. Za razliku od običnih smrtnika, koji na rezultate testova čekaju i po dva tjedna, oni su svi već zbrinuti.
Time je eksperimentalno dokazano da pretvaranje da je epidemija prošla, kako bi se održali izbori, uopće ne štiti od koronavirusa.
Bolje obavješteni građani su to znali i ranije. Bilo je i mučno i komično gledati kako danima uoči izbora dnevni broj zaraženih varira između 91 i 96: svima je bilo jasno da brojka neće postati trocifrena prijue zatvaranja biračkih mjesta te da će skočiti čim izbori prođu. To se i desilo.
Da se brojevi u vezi sa zarazom namiještaju je i ranije bila javna tajna. Dan nakon izbora, Balkanski novinarski istraživački centar BIRN je, na osnovu uvida u podatke iz državnog informacijskog sustava, dokazao da i vlast i krizni štab kriju stvarne brojeve.
Možda se i nije moglo očekivati da režim stavi interes javnog zdravlja ispred svog izbornog pohoda, ali pod isti modus operandi potpali su i ljudi koji to sebi nikako nisu smjeli dozvoliti: famozna struka iz kriznog stožera.

Adem Vuchiqi je proslavio pobjedu - a onda je je javio virus za riječ
„Što se tiče priče o slabljenju virusa, narod je prihvatio da je to sada nešto mnogo slabije i da ne treba voditi računa o tome, a virus se slabo promijenio u smislu sposobnosti za izazivanje teškiha oboljenja“, izjavio je prije dva dana epidemiolog Predrag Kon.
Mora se reći da je u pravu: neki ljudi su zaista počeli verovati u prazne priče o tome da virus više nije strašan. Primjera radi, povjerovali su izvesnom Predragu Konu, koji je 27. travnja pričao kako „svi parametri pokazuju da virus nije opasan kao prije pet tjedana", a 25. svibnja je izjavio da se „epidemija gasi". Potom je otišao na odmor u danima kada su liječnici na prvim bolničkim linijama anonimno – jer drugačije se nije smjelo – alarmirali javnost da je situacija i dalje ozbiljna.
Građani su možda povjerovali i Dariji Kisić-Tepavčević, Konovoj kolegici iz kriznog stožera, koja je 25. travnja izjavljivala kako „indirektni pokazatelji apsolutno pokazuju da slabi sposobnost ovog virusa za izazivanje najtežih oblika bolesti“, a 19. lipnja da nogometnu utakmicu na punom stadionu „ne smatra skupom velikog rizika“.
Izgubljeno je povjerenje građana u krizni stožer, i ono se može vratiti na samo dva načina. Prvi su ostavke članova Stožrera koji su svoje karijere i profesionalnu etiku stavili u službu stranačkog interesa. Drugi je nezavisna istraga o zataškivanju službenih brojeva oboljelih i umrlih, uz prateće optužnice.
No pošto taj film u Srbiji nećemo gledati, posljedice će biti dalekosežne.
Za stavljanje pandemije pod kontrolu važno je da pravila ponašanja budu jasna i nedvosmislena, da su mere svrsishodne te da ih se pridržavaju svi. U protekla četiri mjeseca gledali smo tri potpuna zaokreta u odnosu države prema situaciji, a sad nam se sprema četvrti. Članovi kriznog štaba proturiječili su i jedni drugima i sami sebi, a propisi poput zabrane kretanja ili javnog okupljanja primjenjivali su se u zavisnosti od toga tko ih krši.
Građani se osjećaju prepušteni samima sebi i uveliko se prema pandemiji odnose oslanjajući se na osobne procjene, a to je recept za propast. Meni se čini da opasnost još nije prošla pa nosim masku i dezinficiram sve što kupim u trgovini, a susjedu se čini da je to bezopasna sezonska gripa pa liže prst listajući novine u kafiću. Ni on ni ja ne slušamo šta govori krizni stožer jer se pokazao kao izvor kontradiktornih informacija – mi se pouzdajemo u osobni osećaj.

Utakmica između Partizana i Crvene Zvezde 10. lipnja je odigrana pred prepunim tribinama
Spašavanje reputacija je uveliko u tijeku: objašnjavaju nam da ovo nije „drugi val“ nego „drugi vrh prvog vala“, jer se tako možemo pretvarati kako nitko nije proglasio da je virus pobijeđen dok traje izborna kampanja.
Za razliku od ožujka, kada je predsednik o gastarbajterima pričao kao o malarijskim komarcima, trenutno su glavnim kliconošama proglašeni studenti. Dakle, ne izbori na kojima je tri milijuna ljudi pipalo iste olovke, ne masovni stadionski performansi po principu „kruga i igara“, ne stranački mitinzi na kojima se političari bacaju u masu, nego – studenti.
Pitanje je dana kada će predsjednik Srbije opet sazvati izvanrednu konferenciju za tisak na kojoj će lupati neodgovorni narod po ušima. Doduše, već ga je u tome preduhitrio stranački kolega i gradonačelnik Kragujevca Radomir Nikolić, koji se u ulozi goniča stoke zanijeo do te mjere da je izjavio kako je „narodu očigledno potrebno naređenje i motka da bi poštovao pravila“.
Ne sporim da narodu treba motka, ali sam siguran da se mnogi ne bi složili s Radomirom oko toga kakva bi ona trebala biti i tko bi ju treba držati.

https://www.dw.com/hr/u-srbiji-je-borba-protiv-korone-stvar-osobnog-uvjerenja/a-53969680

Pa to je i manje više tak.