Suniti - građani drugog reda u Iraku

Irački parlamentarni izbori zakazani za 30. april, bit će održani po već isprobanoj matrici, u atmosferi sektaških podjela i opasne retorike, budući da je Irak već više od deceniju fragmentirana država, u kojoj je od 2003. godine do danas registrirano preko 184.000 poginulih, uslijed građanskog rata koji je potaknut američkom invazijom na Irak. Odlukom američke administracije, irački suniti su od vladajuće i privilegirane skupine preko noći postali građani drugog reda u vlastitoj zemlji, a njihova osnovna ljudska prava danas su ozbiljno ugrožena, unatoč prividu demokracije.

Uslijed dugogodišnjeg građanskog sukoba, došlo je do velikog etničkih čišćenja sunita, koji su također uzvratili nasiljem protiv vladajuće šiitske većine. Iako manji broj sunita zauzima simbolične političke pozicije, šiiti kontroliraju poluge centralne vlasti, finansijske tokove i druge resurse ove naftom bogate arapske zemlje. Sunitsko-šiitski građanski rat, koji se vodi proteklu deceniju, do te je mjere izmijenio demografsku sliku da se, u nekim globalnim centrima političkog odlučivanja, zagovara ideja o podjeli Iraka kao racionalnom i trajnom političkom rješenju.

Šiiti u Iraku čine 60 posto, suniti 20 posto, a Kurdi 17 posto stanovništva. Ostalih, među kojima su kršćani i Turkomani, ima tek tri posto.

Po Ustavu Irak je federaliziran u 18 provincija (muhafazah). Najveća je Al-Anbar, na zapadu zemlje, a njeni gradovi Ramadi i Falluja, pored Bagdada, poprišta su najvećih sukoba šiita i sunita. Šiiti u Iraku čine 60 posto, suniti 20 posto, a Kurdi 17 posto stanovništva. Ostalih, među kojima su kršćani i Turkomani, ima tek tri posto. Sjeverni dio Iraka većinom je nastanjen Kurdima, koji imaju teritorijalnu autonomiju. Kurdska regija se prostire na tri sjeverne provincije, ima svoju vladu, a njeni politički i trgovinski odnosi sa susjednom Turskom su na zavidnoj razini.

Ova regija je, zapravo, najstabilniji i najprosperitetniji dio Iraka, u kojem preovladavaju relativni mir i sigurnost, a ekonomski razvoj je u stanovitom zamahu. Uprkos tome, irački Kurdi nisu u potpunosti zadovoljni svojim ustavnim i ekonomskim položajem i teže ka uspostavi kontrole nad bogatim naftnim poljima lociranim u blizini Kirkuka, za koje vjeruju da bi trebali ući u sastav Kurdistana. Arapi, i suniti i šiiti podjednako, tome se žestoko protive. Status Kirkuka još uvijek je neriješen i oko njega se vodi arbitraža.

Borba za naftne resurse

U centralnom djelu Iraka skoncentriran je dobar dio sunitske populacije. Suniti se suprotstavljaju pokušajima šiita da ih getoiziraju u mali geografski prostor gdje nema naftnih polja, tako da je sasvim logično da se suniti bore da ovladaju barem dijelom naftnih resursa, koji su u centralnom Iraku skoncentrirani oko Bagdada, Kirkuka i Mosula. Južnim dijelom, gdje se nalaze i najveća nalazišta nafte (oko pet milijardi barela naftnih rezervi) u blizini Basre, dominiraju šiiti.

Iako vjerski i etnički duboko podijeljeno na tri političke skupine, one pak nisu monolitne i homogene. Među njima postoje ozbiljne političke i ideološke podjele. Šiiti su politički podijeljeni na tri glavna ideološka pravca. Vladajuću koaliciju Dawlat al-Qanun (vladavina zakona), koja je na prošlim izborima 2010. godine sastavljena kao vlada nacionalnog jedinstva, i to od predstavnika svih parlamentarnih stranaka, predvodi aktuelni premijer i generalni sekretar islamske Da’wa partije Nouri al-Maliki.

Južnim dijelom, gdje se nalaze i najveća nalazišta nafte (oko pet milijardi barela naftnih rezervi) u blizini Basre, dominiraju šiiti.

U vladi nacionalnog jedinstva, pored šiitskih, participiraju i kurdske partije, a suniti su uglavnom okupljeni oko Iračkog nacionalnog pokreta za dijalog, ili Al-Iraqiyya, koalicije koja se nedavno raspala, a njene članice se odvojeno bore za sunitske glasove. INP čine tri sekularne partije, koje su osnovali bivši potpredsjednik Iraka Tarik al-Hashimi, bivši premijer Ayad Allawi i Saleh Mohammed al-Mutlaq. Nacionalistički (sadristički) pokret (Tayyar al-Sadri) predvodi radikalni šiitski teolog Muqtada al-Sadr. On je nedavno najavio povlačenje iz političkog života, u namjeri da se, kako je rekao, "posveti Iraku i Islamu".

Ovaj populistički pokret, koji svoje najveće uporište ima među siromašnim slojevima šiitske populacije, temelji se na političkoj filozofiji uglednih Ayatullaha Mohammada Sadeqa al-Sadra (otac Muqtada al-Sadra) i Mohammeda Bakira al-Sadra (obojica su pogubljeni za vrijeme Saddamovog režima). Muqtada je premijera Malikija optužio za uzurpaciju vlasti i narodnih resursa i korupciju, nazvao ga tiraninom i pozvao na njegovo svrgavanje na izborima. Izabrani poslanici ovog pokreta iz protesta su napustili Parlament.

Građanska koalicija 18 stranaka

Opoziciona snaga, koja ulijeva nadu da bi u Iraku nakon izbora moglo doći do pozitivnog zaokreta, građanska je koalicija 18 stranaka, koju predvodi Islamsko vrhovno vijeća Iraka. Nju personificira Ammar al-Hakim. U ovoj koaliciji su i Irački nacionalni kongres Ahmeda Čelebija, i ugledni bivši ministri Ahmed Dabbagh i Jawad al-Boulani. Građanska koalicija nudi novi pristup vladavini i obećava kompetentniju vlast, koja se neće baviti krizama, već ustavnim i administrativnim reformama, decentralizacijom ekonomije i efikasnijim funkcioniranjem državnih institucija.

Nekoć najmoćnija šiitska politička snaga, ISCI je izgubio popularnost zbog nekompetentnosti regionalnih administracija i sektaške orijentacije, tako da je na izborima 2010. godine osvojio samo 20 mjesta u Parlamentu. Tokom protekle četiri godine provedene u opoziciji, ISCI se transformirao u ozbiljnog konkurenta Malikijevoj vladajućoj koaliciji. Otvorivši se prema sekularnim i liberalnim opcijama, ISCI je usvojio principe dijaloga, partnerstva i otvorenosti i oslobodio se starog sektaškog imidža i pokazao spremnost na saradnju s drugim frakcijama, što će biti itekako neophodno u procesu formiranja buduće vlasti.

Tokom protekle četiri godine provedene u opoziciji, ISCI se transformirao u ozbiljnog konkurenta Malikijevoj vladajućoj koaliciji.

Analitičari predviđaju da nijedna od velikih koalicija neće osvojiti dovoljnu većinu u Parlamentu, koji broji 328 mjesta, i sama formirati vlast. Iako je na mjestu premijera već dva mandata, neki eksperti predviđaju da bi vladajuća koalicija, koju predvodi premijer Maliki, mogla ponovo osvojiti najveći broj glasova. Ako se to desi, Maliki bi po treći put mogao postati premijer Iraka. Ovakvom se scenariju protive ne samo suniti i Kurdi, već također mnogi šiiti, uključujući i moćni vjerski establišment, u kojem najveći autoritet neprikosnoveno uživa Ayatullah Ali al-Sistani.

Kritičari premijera Malikija ubijeđeni su da će osvoji li on ponovo premijersku pozicuju Irak još dublje potonuti u građanski i sektaški rat. To bi, također, moglo imati nesagledive posljedice po čitav region i moglo bi dodatno pogoršati odnose Iraka s Turskom i Saudijskom Arabijom. Irački suniti i Kurdi osjećaju veliko nepovjerenje preme Malikiju i optužuju ga da je, u maniru pravog diktatora, skoncentrirao vlast u svojim rukama. Ako ostane na vlasti, oni vjeruju da će Maliki nastaviti sektašku šiitsku politiku, čime je dalja marginalizacija sunita i Kurda neizbježna. U tom slučaju postoji bojazan da bi i u Bagdadu i drugim provincijama moglo doći do daljeg etničkog čišćenja sunita.

Maliki želi treći mandat

To bi moglo dodatno motivirati radikalne sunitske grupacije da nastave pružati oružani otpor režimu i neminovno dovesti do jačanja ekstremističkih sunitskih tendencija, koje predvodi Islamska država Irak i Levant, čiji se pripadnici u Siriji bore na strani opozicije Assadovom režimu. Takav bi scenario dodatno oslabio umjerenije sunitske snage u Iraku.

Odnosi Bagdada s regionalnom vladom Kurdistana također je na niskoj razini, zbog neslaganja oko unilateralnog prava na izvoz nafte koji zagovara KRG, a čemu se Bagdad žestoko suprotstavlja, jer želi centralizirati kontrolu nad prodajom ovog vrijednog resursa. Predsjednik KRG-a Masud Barzani je zaprijetio da će Kurdistan, ako Maliki dobije i treći premijerski mandat, preispitati odnose s Bagdadom, što ne isključuje i referendum o nezavisnosti Kurdistana.

Opća je ocjena posmatrača da je Malikijev režim osnovni uzrok iračkog ekonomskog kraha, raširene korupcije, siromaštva, nedostataka osnovnih servisa i pogubnih sektaških sukoba.

Ako Maliki ponovo pobijedi, Irak će i dalje biti tranzicijska ruta za isporuku iranskog oružja režimu u Damasku, a iračke šiitske milicije koje se bore na strani Assadovih snaga u Siriji biti će dodatno ojačane, što će produbiti agoniju građanskog rata i veliku humanitarnu katastrofu u Siriji. Ako, pak, dođe do promjene vlasti i ako Maliki ode sa političke scene, Irakom bi mogli dominirati pragmatičniji šiitski političari, otvoreniji za dijalog sa sunitima i Kurdima. U regionu se nadaju da bi vlast mogli preuzeti umjereniji šiitski lideri Ammar Al Hakim, Adil Abd Mahdi ili vođa sekularnog bloka Iraqiyyah Ayad Alawi.

Postoje indicije da opozicione strukture već ozbiljno razgovaraju o strategiji kako sa političke scene najefikasnije ukloniti Malikijev autokratski režim demokratskim sredstvima. Opća je ocjena posmatrača da je Malikijev režim osnovni uzrok iračkog ekonomskog kraha, raširene korupcije, siromaštva, nedostataka osnovnih servisa i pogubnih sektaških sukoba.Malikijev režim uživa podršku Irana, a toga su svjesni i Amerikanci, koji su ga također podržavali, budući da su u njemu imali pouzdanog saveznika u tzv. ratu protiv terorizma.

Nadmetanje dva teološka centra

Vladajuća Malikijeva, ali i opoziciona građanska koalicija Ammara al-Hakima žele se po svaku cijenu dodvoriti šiitskom teološkom establišmentu, koji, iako se drži izvan politike, uživa veliki moralni autoritet u redovima šiitske populacije. Stoga su posjete lidera suprotstavljenih blokova vjerskim vođama u Nejefu nezaobilazan ritual iračke predizborne kampanje.

Jedan od najvećih kritičara politike Malikijeve Vlade iz redova šiitskog vjerskog establišmenta je Ayatullah Bashir al-Najafy. Ayatullah Ali al-Sistani, vrhovni vjerski autoritet, navodno je odbio primiti premijera Malikija za vrijeme njegove posjete Nejefu. Otkazivanje podrške Malikiju od strane najvećih vjerskih autoriteta moglo bi se protumačiti i kao de facto poziv Iračanima da za njeg ne glasaju, što bi moglo znatno oslabiti izborne rezultate Malikijeve koalicije. Drugi presudan faktor koji bi mogao utjecati na ishod izbora je podrška Irana. Lider opozicione građanske koalicije Ammar al-Hakim s tom je namjerom nedavno posjetio Iran, gdje se susreo s Khameneijem.

Šiitski političari grčevito se bore za naklonost vjerskih lidera, koja bi mogla presuditi o pobjedniku iračkih.

Rezultat iračkih izbora otuda ne ovisi samo o politikama, već i o simboličnom ishodu nadmetanja dva teološka centra šiitskog islama, iračkog u Nejefu i iranskog u Qomu, i dva suprotstavljena poimanja uloge islama u političkom životu šiitskih muslimana. U Iranu je već tri i po decenije dominantan koncept direktne vladavine vjerskog autoriteta (wilayat al-faqih), koji je uspostavio imam Khomeini. U Iraku je, pak, prevagnuo koncept koji zagovara al-Sistani, po kojem vjerski establishment djeluje izvan politike, kao moralni autoritet i korektiv političkim vlastima.

Začetnik ovog koncepta, Ayatullah Sayyid Abul-Qassim al-Khoei, jedan je od nekadašnjih Khomeinijevih rivala u Nejefu i Sistanijev učitelj. Zbog toga se irački šiitski političari grčevito bore za naklonost vjerskih lidera, koja bi, koliko god bila simbolična, u konačnici ipak mogla presuditi o pobjedniku iračkih izbora.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/suniti-gradani-drugog-reda-u-iraku