Život u Bangkoku

by Trinity 22/11/2017, 13:09

Na prvi spomen Tajlanda, većina će prvo pomisliti na dobre provode i raskalašeni noćni život u siromašnoj zemlji trećeg svijeta u kojoj je sve jako jeftino. Mnogi Hrvati svisoka i posprdno gledaju na Tajland, a nisu ni svjesni da nas je Tajland u mnogim stvarima već odavno pretekao.
----------------------------
Jedna od najčešćih zabluda Hrvata o Tajlandu jest to da rade za jako male plaće. To je samo djelomično točno. Prosječna neto placa u Tajlandu je 2016. iznosila oko 5,000 kuna, a u Hrvatskoj 5,900 kuna. Priznat ćete, to i nije baš velika razlika. Međutim, razlika između bogatih i siromašnih dijelova zemlje je mnogo veća u Tajlandu nego u Hrvatskoj. Mnogi se začude kad im kažem je u Bangkoku prosječna neto placa 8,200 kuna dok je u Zagrebu 7,000 kuna, a život u Bangkoku je po mojoj procjeni oko 30% jeftiniji nego u Zagrebu. S druge strane, u najsiromašnijoj provinciji Tajlanda, Amnat Charoen, ljudi rade za prosječnu plaću od 1,500 kuna. Iako je život 50% jeftiniji nego u Bangkoku, plaće su im 5 puta manje! U najsiromašnijoj županiji u Hrvatskoj ljudi rade za oko 4.000 kuna. To je tek 40% manje nego u Zagrebu dok životni troškovi nisu puno niži nego u Zagrebu. Prema tome, reklo bi se da se u Tajlandu bolje živi.

Što se poreza tiče, oni su u posljednjih nekoliko godina podignuti, ali su i dalje znatno niži od većeg dijela svijeta. Oni koji imaju plaću do 2,400 kuna mjesečno oslobođeni su poreza, oni s plaćom do 4,800 kuna plaćaju 5%, oni s prosječnom plaćom plaćaju 10%, te tako do 35% za one s primanjima preko 67,000 kuna mjesečno. Poslodavac nije dužan radniku uplaćivati zdravstveno, mirovinsko, socijalno - apsolutno ništa. Sve je to privatno i ovisi o željama i mogućnostima radnika. Radnik je jedino dužan platiti porez. Dok u Hrvatskoj još uvijek vlada mentalitet iz doba komunizma gdje većina ljudi čeka da se država pobrine za njih, u Tajlandu su ljudi naviknuli da se brinu za sebe i osiguraju se za budućnost. Bilo da si uplaćuju životno osiguranje, ulažu u fondove, štede na banci ili ma što već. Ipak, uvijek ima i onih koji ne misle na vrijeme pa kasnije ovise o tuđoj milosti i nemilosti.

------------------------

"Radite bilo što, kako god znate, samo ne budite siromašni!"

Prema portalu US News Tajland je proglašen za najpoželjniju zemlju svijeta za započeti biznis te zauzima solidno 46. mjesto među “business friendly” zemljama prema Svjetskoj banci. Bilo koji Tajlanđanin može otvoriti vlastiti posao uz minimalan napor i minimalna ulaganja. Najbolji primjer su ulični štandovi s hranom i mali obiteljski restorani. Tajland je “food capital of the world” i to ne bez razloga. Osim ukusne hrane, zakoni su toliko fleksibilni da svatko može započeti s ovim poslom. Dovoljno je kupiti kolica, montirati plinsku bocu, smjestiti se negdje na ulici (ili u vlastitome dvorištu) i početi kuhati. Sve što treba napraviti jest otići u područni ured po dozvolu i prijaviti lokaciju gdje će se posao obavljati. Ta dozvola se izdaje na licu mjesta i košta oko 200 kuna. Nema sanitarnih knjižica, fiskalnih blagajni (ili blagajni uopće), posebnih frižidera, raznih dozvola i svih ostalih komplikacija koje bi trebalo ispuniti u Hrvatskoj. Sigurno će neki reći kako to nije dobro jer nitko ne kontrolira kvalitetu hrane. Osobno smatram da nisu u pravu, zato što kvalitetu hrane kontrolira onaj koji ju prodaje; u protivnom će izgubiti kupce. Da je to zaista tako mogu potvrditi vlastitim iskustvom. Skoro svaki dan jedem hranu “s ceste” i u svih ovih 10 godina nisam imao problema, kao i milijuni drugih ljudi. Naime, Tajlanđani rijetko kuhaju kod kuće te je običaj jesti vani (izuzetak su sela).

Ista je stvar i sa sličnim poslovima kao sto su mali kafići, izrada ključeva, popravci cipela itd...Svi su oni oslobođeni plaćanja poreza, jedino što trebaju platiti jest mjesto na kojem obavljaju posao, a i to je neka više simbolična cijena. Neki će reći da država nema nikakve koristi od njih ako ne plaćaju porez, ali nije li bolje imati ljude koji rade nego ljude koji sjede kod kuće nezaposleni ili se odaju kriminalu da bi preživjeli?

Također sam primijetio da ih država ne maltretira s inspekcijama kao u Hrvatskoj gdje zbog nekoliko lipa manjka zatvaraju ugostiteljske objekte usred sezone i onemogućuju ljudima da rade i zarade. Hrvatska se doista trudi svim snagama ubiti privatni sektor. Ovdje se restorani zatvaraju zaista u ekstremnim situacijama i nakon brojnih pritužbi građana. Posljednji primjer iz kolovoza 2017. bio je kada je inspekcija kaznila vlasnika restorana (Luang Toto restaurant) jer je posluživao meso rijetkih i zaštićenih životinja. I to nakon što je tako radio skoro 2 godine. Inspekcija je zatvorila restoran samo dok ne maknu sporne životinje s menija, a vlasniku prijeti kazna do maksimalno 8,000 kuna.

Ugostitelji, trgovci i razni obrti mogu raditi 24 sata dnevno ako žele, što pridonosi većoj zaradi i većoj zaposlenosti (trenutno je zbog političke nestabilnosti rad kafića i klubova ograničen do 2 sata ujutro, ali to je samo privremena mjera).

Upravo zbog niskih nameta i jednostavnih uvjeta mnogi će se usuditi pokrenuti vlastiti posao. Čak i ako ne uspiju, neće otplaćivati dugove ostatak svog života, već će ubrzo započeti nešto drugo. Dakle, vlada je svojim građanima pružila maksimalnu mogućnost da se pobrinu za sebe i učinila maksimalno da ljudi uspiju. Vlada kao da ljudima poručuje “radite što hoćete, kako god znate i umijete, samo prestanite biti siromašni!”

Cijeli članak ovdje : http://liberal.hr/clanak.php?id=1024