USKRS

Uskrsna propovijed: Kristovo uskrsnuće je najveće čudo koje se dogodilo na Zemlji!

Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom.
Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova Zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.
Uskrs nam pomaže shvatiti da smo nešto više nego samo obični ljudi. Mi smo uvjereni da sav naš rad, sve naše brige, tjeskobe, patnje, svakodnevni križevi i poteškoće imaju svoj puni i pravi smisao. I neizmjernu vrijednost...






Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljevstva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo!
Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.
Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:
• da je Krist pravi Bog i pravi čovjek;
• da je Njegova nauka istinita, sve što je rekao to se i dogodilo;
• da ćemo jednom i mi uskrsnuti
Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo.
Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još nikome nije pošlo za rukom dati se izbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.



Da je Isus uskrsnuo, svjedok je prazni grob. Svjedoci su anđeli s neba; svjedoci su one žene sa zemlje, svjedoci su i preplašeni vojnici koji su na zemlju popadali od svjetlosti slave njegove.
Svjedoci su njegovi učenici koji su svojim rukama opipali rane na uskrslom tijelu. Mogli su se uvje­riti da Uskrsli nije nikakva sablast, utvara, nika­kav produkt njihove mašte...
Svjedoci i sami Židovi koji u svom strahu nisu znali ništa drugo do ponav­ljati da su ga ukrali učenici...
Sjetimo se kako apostol Toma nije htio vjerovali da je Krist uskrsnuo. Apostoli su ga uvjeravali, ali badava je bilo. On nije htio vjerovati dok ne opipa Isusove rane. Isus mu je upravio one velike riječi: ustvari ne samo njemu nego čitavom budućem čovječanstvu - Blago onima koji ne vidješe, a povjerovaše!"
Mi nismo vidjeli uskrsnuloga, ali blago nama ako čvrsto vjerujemo u njegovo i svoje uskrsnuće. Neka naša vjera iz dana u dan raste i neka se naš život odvija u znaku uskrsloga.
Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!
Njegovo uskrsnuće je zapravo početak općega uskrsnuća svih ljudi. Mogli bi reći, on je uskrsnuo radi nas. On ne uskrsava jedini nego prvi. Iza njega slije­dimo mi. Njegovo uskrsnuće je temelj, početak i korijen našega uskrsnuća. U njemu je vidno zajamčeno ono što će se dogoditi sa svim ljudima. Tim je naša nada u život vječno osnovana i potvrđena. Uskrsnuće Isusovo je garancija naše veličine, naše sreće i naše slave i našeg uskrsnuća! Zato se isplati u Krista vjerovati, s Njim i za Njega živjeti i tako svoju vječnu sreću osigurati.
Uskrs bismo trebali proslaviti u dva vida: ući u iskustvo Uskrsa, morali bismo vjerom proživjeti u sebi susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u promjenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja. To dolazi u prvi plan.
Postavlja se sada pitanje kako doživjeti osobni susret s Isusom i ući u duhovno iskustvo druženja s Uskrsnulim?
Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, nisu ga odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom.
Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, tu je nešto silno!
Prepoznali su ga u „lomljenju kruha.“
Isus je uzeo kruh kao na posljednjoj večeri i dao im onom istom gestom i onim istim riječima kao uoči svoje muke i smrti. Tada im je bljesnulo značenje njegove smrti i uskrsnuća za ovo novo što se počelo događati. Sebe im je darovao, sjedinio se s njima: tada su ga prepoznali - to je On - Gospodin! Više ga nisu trebali vidjeti tjelesnim očima, duhovno je bio s njima. Vidjeli su ga jedan u drugom. O kako je to divno, milost Božja…
Ustali su zato odmah, puni radosti i krenuli da svima svojima to isto podare, da ih učine dionicima svoga svetoga doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist jučer, onaj u Pismima, sada, doživljavan u „lomljenju kruha“ i uvijek, s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost!
Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!
Mi se sada zaustavimo na onome što je sada, 2013. godina duge Isusove povijesti za nas i buduće generacije osobito značajno. Iza nas je jedan dugi proces ulaženja u uskrsno iskustvo, koje se ne dovršuje ni u jednoj generaciji, seže do konačne pojave Isusa u Božjoj slavi kao dovršitelja spasenja. Vrhunac toga iskustva bit će kad i sami uskrsnemo i kad se nađemo s Isusom licem u lice. Iščekujmo radosno taj sretni trenutak!
Sada je ovdje naš izlazak iz grješne povijesti, iz grješnoga stanja u ono milosno stanje.
Uskrsnuli i danas prolazi ovim svijetom i želi uskrsnuti u svakome od nas. Zato stoji pred nama i ponavlja nam ono što je već jednom rekao: "Ja sam jedini put, istina i život!" (Iv 14,6).
"On je naš jedini put: doputovao je iz beskraja, iz Očeva krila. Samo s njim sigurno se putuje u beskraj - Bogu u vječnost. Tko s njim ne putuje, vječno luta.
On je naša jedina istina - vječna istina, Božja istina. Sve druge "istine" nerijetko su gomila neistina i ludosti.
On je naš istinski život: život našega života, naše duše, naš vječni život i njegovo osiguranje. Tko ne grli njega – pravi život, zagrlit će smrt!"
Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo da živimo tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjetlo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.
Uskrs nas poziva na uskrsnu radost i mir. Radujmo se ali istin­ski! Uskrsli je među nama, u nama i s nama! On je naš mir i sreća, uskrsna radost i vječni spas!
Radujmo se unatoč tome što nas salijeću patnje i nezgode, boli i razni životni križevi. Sve to ima svoj puni smisao. Jer samo "po muci i križu" ide se sigurno ususret slavi uskrsnuća.
Svakogodišnje slavljenje uskrsnog otajstva poziv je svima nama da u ovoj ozbiljnoj krizi i recesiji, trci za vremenom malo predahnemo, zastanemo, preispitamo svoj prijeđeni put i razmislimo o tomu kako iznovice možemo doživjeti i proslaviti Uskrs.
Slaviti uskrsnuće Kristovo znači ponajprije zaviriti malo dublje u svoju dušu, (u sebe) i pogledati koliko živimo ozbiljno životom vjere koji nam je darovan u ova krizna, burna i nemirna vremena. Vjera je čin našega povjerenja i potpunoga predanja Bogu. Vjerovati Bogu znači biti mu uvijek otvoren i poslušan, iskren i vjeran. U njega se uvijek pouzdavati i biti spreman na sve što on od nas traži. To znači u svemu gledati i tražiti volju Božju, odnosno biti stalno svjestan Božje nazočnosti u Uskrslom Kristu koji trajno živi u svojoj Crkvi.
Slaviti uskrsnuće znači sve što imamo i što posjedujemo, čitav svoj život povjeriti Kristu. Dopustiti njegovu Duhu da nas toliko i tako prožme, da uđe u svaku poru našega bića, da on u nama izvodi svoja divna djela ljubavi i radosti, mira i spasenja.
Ne zaboravimo nikada - Uskrs nam poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Život svoj radije pretvarajte u darivanje, nego da ga zagorčavate i oduzimate jedni drugima.
Okrenite povijest. Izađite iz povijesti grijeha, evo vam otvorena povijest spasenja u Sinu Božjemu! Bog je Sina poslao, evo ga pred vama ide. Uskrsnuli. U vašem je tijelu. Umro je za vas i uskrsnuo je za vas. Time je otvorio vrata u novi život. Želi vas uvesti u punu Istinu i puni Život! Zato svi k njemu! Evo ga, lomi kruh za vas, lomi kruh svima.
Uzmite od toga kruha i nahranite se ljubavlju što je on donosi od Oca. To će tada biti novi svijet, novi život i radost bez kraja.
Ljubljena braćo i sestre, postavši dionici Isusova uskrsnuća, sastajemo se i lomimo međusobno kruh na njegov spomen, kako nam je naredio, hranimo se njegovim tijelom i krvlju, njim samim, da Duhom njegovim ispunjeni navijestimo u ovom našem vremenu svojoj braći i sestrama novi život.
Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života.
Vjerovati u Uskrsnuloga znači davati svijetu svjedočanstvo o ljubavi i životu koji se preobražava. To se ne može činiti samo riječima već poglavito zalaganjem i radom. Zalaganjem na svemu onome što ovaj život čini pravednijim, ljudskijim i sretnijim. Borba protiv nepravde, mržnje, grijeha i svakoga zla – znak je vjere u Uskrsnuloga i predanja samome Bogu.
Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"
Da, Krist je uskrsnuo – mi živimo zauvijek! Blago nama! Blago svima koji vjeruju i nadaju se životu vječnom i blaženom!
Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."
S ovim mislima čestit i blagoslovljen Uskrs svima vama koji ove retke čitate. Neka Kristova pobjeda tako pro­svjetljuje vaša srca da oslobođeni tmine živite novim životom i taj život darujete svima s kojima se susrećete. "Zaista je Gospodin uskrsnuo!" – Aleluja! Radujmo se i zahvaljujmo Bogu na tome! Amen.

Čestit i blagoslovljen Uskrs svima.

Sretan Uskrs svima! (vaskrs ne čestitam)

EmberSpirit wrote:

sto se mene tice moze i to  

uskrs, kićenje bora, i zeko su germanski tragovi... sveto trojstvo je koncept koji je preuzet od slavenskog triglava... ostatak uglavnom od grčkih/rimskih elemenata

nisam pagan, nisam ateist, nisam kršćanin/katolik(iako na papiru iman sakramente)...  ne pripadam nigdje jednostavno :D

EmberSpirit wrote:nisam pagan, nisam ateist, nisam kršćanin/katolik(iako na papiru iman sakramente)...  ne pripadam nigdje jednostavno :D

tako je najlakše....imati mix religija...i ne pripadati nigdje...ali ti se ipak po avataru nazire k čemu stremiš...idem sad spavati...ajd noooć!  

ovo je avatar iz jedne igrice koju tu i tamo igram

EmberSpirit wrote:sveto trojstvo je koncept koji je preuzet od slavenskog triglava

Sveto Trojstvo je koncept usvojen na Nikejskom saboru početkom 4. stoljeća. Nitko tad nije ni znao za Slavene, a ne još i Triglava... 

Prava je riječ Gospodnja,
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje. (Ps 33,4-5)